Astronomija u srednjovjekovnom islamu
From Wikipedia, the free encyclopedia
Astronomija u srednjovjekovnom islamu obuhvata period intezivnog proučavanja astronomskih događaja i pojava u islamskom svijetu, posebno za vrijeme Zlatnog doba islama, tj. perioda od 9. do 13. vijeka.[1] Djela nastala tokom ovog perioda dokumentovana su uglavnom na arapskom jeziku. Procvat zanimanja za ovu oblast a samim time i glavnina istraživanja se odvijala na prostorima Srednjeg istoka, Srednje Azije, El-Andaluza i Sjeverne Afrike u početku a kasnije i Dalekog istoku i Indije. Razvoj islamske astronomije može se posmatrati kao paralelni proces sa razvojem islamskih nauka i preoblikovanju tada postojeće naučne građe na stranim jezicima u zasebnu nauku sa predominantnim islamskim karakteristikama. Kod proučavanja postojećeg naučnog materijala posebno su obuhvaćena djela grčkih, sasanidskih i indijskih astronoma koja su prevođena i dograđivana.[2]
Islamska astronomija odigrala je značajnu ulogu u oživljavanju bizantijske[3] i evropske[4] astronomije nakon perioda gubitka znanja tokom ranog srednjeg vijeka, posebno prevođenjem arapskih djela na latinski jezik tokom 12. vijeka. Islamska astronomija imala je veliki uticaj i na kinesku[5] i Malijsku astronomiju.[6][7]
Znatan broj zvijezda na nebu, poput Aldebarane, Altaire i Denebe kao i astronomskih izraza kao što su alidad, azimut i nadir još se nazivaju njihovim prvobitnim arapskim nazivima.[8][9] Veliki korpus literature iz islamske astronomije sačuvan je do danas, a broji otprilike 10.000 rukopisa rasutih po cijelom svijetu, od kojih mnogi nisu pročitani ili katalogizirani. Uprkos tome, u velikoj mjeri danas se može rekonstruisati tačna slika islamske aktivnosti i doprinosa u oblasti svjetske astronomije.[10]