Ibn-Sina
From Wikipedia, the free encyclopedia
Ibn Sina, (latinizirano ime Avicena, Abu Ali Husain ibn Abdullah Ibn-e Sina ili Abu Ali Al-Husain) (980-1037), (perzijski: ابوعلی سینا، پورسینا) (arapski: ابن سینا) (grčki: Aβιτζιανός, Avitzianós), vodeći je islamski filozof i neoplatonista. Studirao je teologiju, fiziku, matematiku, medicinu, filozofiju i logiku. Bio je astronom, hemičar, geolog, hafiz Kur'ana, islamski psiholog, islamski teolog, logičar, paleontolog, matematičar, učitelj u mektebu, fizičar, pjesnik i naučnik.
Abu Ali Husain ibn Abdullah Ibn Sina | |
---|---|
Rođenje | (980-Nedostaje parametar 1=mjesec!-00) . Nedostaje parametar 1=mjesec! 980. Balkh, Perzija |
Smrt | 1037(1037-00-00) (56–57 godina) Hamedan, Perzija |
Kao polimat, smatra se jednim od najvažnijih ljekara, astronoma, mislilaca i pisaca islamskog zlatnog doba.[1]
Od oko 450 radova za koje se zna da ih je napisao, sačuvano je njih oko 240, uključujući 150 djela iz oblasti filozofije i 40 iz medicine.[2]
Najpoznatija djela su mu: Knjiga o iscjeljivanju (Kitab Al-Shifaʾ), filozofska i naučna enciklopedija, i Kanon medicine, medicinska enciklopedija,[3][4][5] koja je postala standardni medicinski izvor znanja na mnogim srednjovekovnim univerzitetima a koristila se do 1650. godine. Pored filozofije i medicine, ibn-Sinin naučni opus obuhvata i djela o astronomiji, alhemiji, geografiji i geologiji, psihologiji, islamskoj teologiji, logici, matematici, fizici i poeziji.