Rat u Libiji 2011.
From Wikipedia, the free encyclopedia
Rat u Libiji ili Revolucija 17. veljače (arapski ثورة 17 فبراير), naziva se još i Pobuna u Libiji, Prosvjedi u Libiji i Libijski građanski rat, bio je građanski rat u Libiji koji je počeo 15. veljače 2011. i završio 20. listopada 2011. Počeo je s masovnim prosvjedima koji su bili dio prosvjeda u arapskom svijetu 2010. – 2011. kojima je cilj promjena autokratskih režima i uvođenje demokracije i ljudskih prava.[4][5][6][7] Prosvjed je primio zamah nakon što su slični prosvjedi svrgnuli Hosnija Mubaraka u Egiptu i Bena Alija u Tunisu.
Pobuna u Libiji | |||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Dio Arapsko proljeće | |||||||||
• Gradovi pod kontrolom Gaddafijevih snaga | |||||||||
| |||||||||
Sukobljeni | |||||||||
Nacionalno prijelazno vijeće NATO Katar |
Vlada Muammara al Gaddafija | ||||||||
Vođe | |||||||||
Mustafa Mohamed Abud Al Jeleil Omar El-Hariri[1] Abdul Fatah Younis[2] Mustafa Abdul Jalil Nicolas Sarkozy Barack Obama David Cameron |
Muammar al Gaddafi Abu-Bakr Yunis Jabr Khamis al-Gaddafi Saif al-Islam Gaddafi | ||||||||
Posljedice | |||||||||
50,000 poginulih[3] |
Nakon tjedan dana nemiri su prerasli u pobunu građana, čime su izbili sukobi između vojnih organizacija vjernih vlasti i oporbe, naroda koji traži promjene, što je rezultiralo smrću između 3000[8] i 7000 ljudi.[9] Nakon što su Gaddafijeve snage počele rušiti pobunu i opasno se približavati uporištu pobunjenika u Bengaziju, 17. ožujka Ujedinjeni narodi uveli su zonu zabrane letenja, čime je rat dobio međunarodni karakter. Francuski, američki i britanski vojni zrakoplovi uključili su se u sukob kako bi uspostavili i održali istu. I Arapska liga podržala je zabranu leta iznad Libije.[10]
Usprkos upravo navedenomu, dio analitičara smatra kako je pogrešno izjednačavati prosvjede u arapskim zemljama. U svojim interpretacijama navode kako je pokret otpora u Egiptu u zadnjih nekoliko godina organizirao nekoliko stotina prosvjeda i kako je cijeli pokret mnogo bolje organiziran od onoga libijskog. U jednom od svojih razgovora na ovu temu, u intervjuju od 10. ožujka 2010. za televizijsku postaju Russia Today Anthony Wile, osnivač i glavni urednik internetskih novina The Daily Bell izjavio je kako je oporba u Libiji daleko od toga da bude ujedinjena i da čak ne postoji ni koncenzus u potpori stranoj intervenciji. U svom je intervjuu istaknuo i ulogu pokreta mladih osnovanoga u SAD-u vrlo bliskoga američkim najvišim strukturama vlasti. U razgovoru je istaknuto kako će po završetku rata u Libiji biti postavljena demokratska vlada zapadnoga tipa, ali koja ima minimalne šanse za opstanak pod pritiskom islamskih političkih težnjâ. Ovakvi glasovi ukazuju i na po korištenom nasilju sličan sukob u Jemenu za koji imaju osjećaj da ga se pokušava zataškati. Veliku ulogu tijekom cijelog trajanja pobune, pa potom rata igra zaljevski 24 satni satelitski kanal vijesti Al Arabiya koji vodi propagandni rat protiv libijske vlade[11] prvo s ciljem stvaranja panike u vladajućim redovima, a potom s ciljem pokretanja strane vojne intervencije što je 17. ožujka 2011. dovelo do rezolucije Vijeća sigurnosti UN kojom se odobravaju "sve neophodne mjere" u tu svrhu, a dva dana kasnije su SAD i Francuska otpočele ratne operacije u ime "zaštite civila" dok je Libija praktički istovremeno bila pohvaljena u Ujedinjenim Narodima zbog poštovanja ljudskih prava svog stanovništva do trenutka izbijanja pobune.[12] Za Billa Richardsona bivšeg američkog ministra energije razlozi za zapadnu vojnu intervenciju su jednostavni i opravdani,a zovu se energija pošto je Libija jedan od 10 najvećih izvoznika nafte i plina na svijetu.[13]