Nuklearni reaktori III. generacije
From Wikipedia, the free encyclopedia
Nuklearni reaktori III. generacije nastali su evolucijom dizajna na osnovu nuklearnih reaktora II. generacije. Dizajn je standardiziran za svaki od tipova nuklearnih reaktora, što dovodi do manjim kapitalnim troškovima i kraćim vremenom izgradnje. Konstrukcija je pojednostavljena, pa je lakše upravljanje i manja je osjetljivost na kvarove. Radni vijek je produljen na 60 godina.
Uz povećanu raspoloživost postrojenja, smanjena je vjerojatnost taljenja jezgre i povećana je otpornost na ozbiljna oštećenja uzrokovana čak i udarom zrakoplova. Uporaba novih sagorivih apsorbera produžava duljinu nuklearnog gorivnog ciklusa, a visoki odgor nuklearnog goriva smanjuje potrebe za gorivom i količinu nuklearnog otpada. Ipak, najveći odmak od prethodne generacije je ugradnja pasivnih sigurnosnih sustava, čije se djelovanje oslanja na gravitaciju, prirodnu konvekciju i uskladištenu energiju, a ne na dijelove ovisne o vanjskim naponskim izvorima. Električna energija je potrebna za signalizaciju i upravljanje magnetskim ventilima, a dobiva se iz akumulatora. [1]