Četnička ofanziva u istočnoj Bosni 1944.
From Wikipedia, the free encyclopedia
Ofanziva Jugoslovenske vojska u otadžbini u istočnoj Bosni decembra 1944. godine usledila je nakon poraza u Srbiji i povlačenja sa Nemcima u Bosnu.
Ofanziva JVuO u istočnoj Bosni decembra 1944 | |||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|
Segment Drugog svetskog rata | |||||||
| |||||||
Sukobljene strane | |||||||
Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije | Jugoslovenska vojska u otadžbini | ||||||
Komandanti i vođe | |||||||
General Vladimir Popović, komandant Trećeg udarnog korpusa NOVJ | General Dragoljub Mihailović, načelnik štaba Vrhovne komande JVuO | ||||||
Angažirane jedinice | |||||||
Treći udarni korpus NOVJ | Grupa korpusa JVuO iz Srbije i istočne Bosne Srpski udarni korpus | ||||||
Snage | |||||||
4.200 boraca | oko 20.000 boraca |
Sa prostora između Rogatice i Sokolca snage JVuO su krenule 8. decembra u napad na delove 27. divizije NOVJ, sa namerom da se probiju ka Zvorniku. I pored velike brojčane nadmoći, četnici nisu uspeli u svojoj nameri. 27. istočnobosanska divizija NOVJ je 19. decembra razbila nemačke zaštitnice južno od Zvornika, a zatim 22. decembra nanela ozbiljan udarac desnoj koloni JVuO, sprečivši njihovo povezivanje sa Nemcima i odbacivši ih od Drine.
Obzirom na nepovoljan razvoj operacije, Draža Mihailović je preusmerio svoj napad prema Tuzli, koja je predstavljala centar slobodne teritorije. Tokom četiri dana dramatičnih borbi u neposrednom okruženju Tuzle, 24-28. decembra, 27. i 38. divizija NOVJ uspele su da odbrane grad.
Mihailovićeva ofanziva izvedena je kao pomoćni udar u okviru napora Armijske grupe "E" da se probije na Sremski front i ratište severno od Drave. Takođe je pomogla da Armijska grupa E uspostavi poprečnu vezu između Sarajeva i fronta u donjem toku Drine:
Četničko pitanje: Nesigurnost kod četničkih jedinica po pitanju zauzimanju konačnog stava prema razvoju događaja u Jugoslaviji se djelomično potvrđuje neuspješnim pokušajem Keserovića da uspostavi saradnju s Rusima, kao i prijateljskim gestama Damjanovića prema 1. brdskoj diviziji. K tome je, prema posljednjim izvještajima, Baćević tražio razgovore u Beču. Sudeći prema posljednjim izvještajima, treba se očekivati uska saradnja na liniji Engleska-Subašić-Rusija-Tito. U tom slučaju bi četnici ostali sasvim sami, sem ako se ne odluče za radikalnu promjenu svog dosadašnjeg kursa. Iskorištavanje u korist Grupe Armija /E/, koja se borbom probija kroz sarajevsku oblast, se čini mogućom čak i uz poštivanje specifičnih instrukcija za hrvatski teritorij.[1]
– Večernji izvještaj obavještajnog odjeljenja Armijske grupe F (Heeresgruppe F) (28. oktobar 1944. godine)
Mihailovićeva ofanziva je izvedena prema željama nemačke Komande Jugoistoka, uz njihovu saglasnost i pomoć u municiji i zbrinjavanju ranjenika. Pored četnika, nemački proboj osiguravale su i ustaše:
„5. SS brdski korpus: [...] Krećući se od Kalinovika sa sjeveru, jače banditske snage potisle četnička osiguranja od Trnova ka Kasindolu (6 [kilometara] južno od Sarajeva). 1. bataljon 734. lovačkog puka, prebačen iz Podromanije motorizovanim transportom, stupio u kontranapad u saradnji sa ustašama i četnicima.“[2]
– Tajni dnevni izvještaj nemačke komande Jugoistoka (23. Decembar 1944.)
Slom Mihailovićeve ofanzive doveo je do demoralizacije i osipanja. Srpski udarni korpus odmarširao je Nemcima u Sarajevo, da bi bio transportovan vozovima u Sloveniju,[3] a ostale snage su nastavile put preko Ozrena ka Modriči, gde su se uključile u nemački sistem odbrane saobraćajnice Sarajevo – Bosanski Brod.