Pojačanje
From Wikipedia, the free encyclopedia
U elektronici, pojačanje je mera sposobnosti kola sa dva priključka (često zvanog pojačavač) da poveća snagu ili amplitudu signala sa ulaznog na izlazni port[1][2][3][4] dodavanjem energije signalu konvertovane sa nekog izvora napajanja. Ono se obično definiše kao srednji odnos amplitude signala ili snage na izlaznom portu i amplitude ili snage na ulaznom portu.[1] Pojačanje se obično izražava koristeći logaritamske decibelske (dB) jedinice („dB pojačanje”).[4] Pojačanje veće od jedan (veće od nula dB), amplifikacija, definišuće je svojstvo aktivne komponente ili kola, dok pasivno kolo ima pojačanje manje od jedan.[4]
Sam termin pojačanje je dvosmislen, i može se odnositi na odnos izlaza i ulaza napona (naponsko pojačanje), struje (pojačanje struje) ili električne snage (pojačanje snage).[4] U polju audio i opštenamenskih pojačavača, a posebno operacionih pojačavača, termin se obično odnosi na naponsko pojačanje,[2] dok se kod radio frekventnih pojačavača on obično odnosi na pojačanje snage. Osim toga, termin pojačanje se isto tako primenjuje u sistemima kao što su senzori, gde ulaz i izlaz imaju različite jedinice; u takvim slučajevima jedinica pojačanja mora biti navedena, kao u „5 mikrovolti po fotonu” za responzivnost fotosenzora. „Pojačanje” bipolarnog tranzistora se normalno odnosi na prenosni odnos struje, bilo hFE („beta”, statički odnos od Ic podeljen sa Ib u nekoj operativnoj tački), ili ponekad hfe (pojačanje struje slabog signala, nagib grafika zavisnosti Ic od Ib u datoj tački).
Pojačanje elektronskog uređaja ili kola generalno varira sa frekvencijom primenjenog signala. Osim ukoliko je drugačije navedeno, termin se odnosi na pojačanje za frekvencije u prolaznom opsegu, predviđenom radnom frekventnom opsegu opreme. Termin pojačanje ima različita značenja u antenskom dizajnu; antensko pojačanje je odnos intenziteta zračenja sa usmerene antene na (srednji intenzitet radijacije iz antene bez gubitaka).