Renesansni humanizam
From Wikipedia, the free encyclopedia
Renesansni humanizam je istraživanje klasične antike, prvo u Italiji, a potom se proširivši širom Zapadne Evrope u 14., 15. i 16. vijeku. Pojam renesansni humanizam je savremen za taj period — renesansni (rinascimento - "preporod") i "humanistički" (iz čega postoji moderni humanizam; također renesansni humanizam kako bi ga se razlikovalo od kasnijih razvoja koji se grupišu kao humanizam).[1]
Renesansni humanizam bio je odgovor na utilitaristički pristup i ono što se kasnije opisivalo kao "uska pedantnost" koja se povezuje sa srednjovjekovnom skolastika.[2] Humanisti su nastojali stvoriti građanstvo sposobno za govor i pisanje sa elokventnošću i jasnoćom i stoga sposobno da se uključi u građanski život svojih zajednica i da navede druge na moralne i razborite radnje. To se trebalo postići studiranjem "studia humanitatis", danas poznatih kao humanističke nauke: gramatika, retorika, historija, poezija i moralna filozofija.
Prema jednom učenjaku tog pokreta,
Rani talijanski humanizam, koji je na mnoge načine nastavio gramatičku i retoričku tradiciju srednjeg vijeka, nije samo pružio starom Trivijumu novo i ambicioznije ime (Studia humanitatis) već je i povećao njegov stvarni obim, sadržaj i značaj u kurikulumu škola i univerziteta i u svom obimnom književnom stvaralaštvu. Studia humanitatis isključivala je logiku, ali su dodali tradicionalnoj gramatici i retorici ne samo historiju, grčki i moralnu filozofiju već su stvarali i poeziju, nekadašnjeg nastavka gramatike i retorike, najvažnijeg člana čitave grupe.[3]
Humanizam je bio prožimajuć kulturni manir, a ne program malene elite, program za oživljavanju kulturnog naslijeđa, književnog naslijeđa i moralne filozofije klasične antike. Važni centri humanizma postojali su u Firenci, Napulju, Rimu, Veneciji, Genovi, Mantovi, Ferrari i Urbinu.