Suradnja četnika sa snagama Osovine u Drugom svjetskom ratu
From Wikipedia, the free encyclopedia
Kolaboracija četnika sa snagama Osovine je tokom drugog svjetskog rata u Jugoslaviji poprimala razne forme, od nenapadanja do direktne vojne podređenosti okupacionim snagama.
Ovaj članak zahtijeva sređivanje kako bi ispunio Wikipedijine standarde kvaliteta. Naveden je sljedeći razlog: Preterana upotreba citata. Pomozite u njegovom poboljšanju tako što ćete ga urediti. |
Neutralnost ovog članka ili dijela članka je osporena. Molimo da prije uređivanja članka sporne dijelove razmatrate na stranici za razgovor. |
Jugoslovenska vojska u otadžbini je predstavljala raznorodnu formaciju sastavljenu od više četničkih grupa. Četnici u Srbiji su isprva sa partizanima učestvovali u ustanku protiv okupatora 1941, a nakon sloma ustanka kreću u borbu protiv unutrašnjih neprijatelja - partizana i drugih etničkih grupa. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (Dalmaciji, Lici, Hercegovini i delu Bosne) četničke jedinice od početka organizuju Italijani kao jedinice Antikomunističke dobrovoljačke milicije.[2] Proklamativno su ove jedinice bile pod Vrhovnom komandom Draže Mihailovića, ali efektivno podređene italijanskoj vojnoj komandi.
Mihailovićeve četnike je podržavala jugoslovenska vlada u izbeglištvu, podržana od Saveznika, te su četnici formalno postali deo savezničke koalicije, očekujući preuzimanje vlasti u trenutku savezničke pobede nad Nemačkom. U međuvremenu, otpor Osovini veoma je opao, a mnogi delovi JVuO su se borili zajedno sa osovinskim snagama protiv rivalske Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Nakon niza upozorenja tokom 1943, Saveznici su u decembru 1943. doneli odluku o raskidu saradnje.[3][4][5][6][7] Izbeglička vlada u kojoj je Mihailović bio ministar vojni raspuštena je u maju 1944, u avgustu je kralj Petar ukinuo njegov štab, a u septembru pozvao sve pripadnike Jugoslovenske vojske u otadžbini da se priključe Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije.
Mihailović otkazuje poslušnost jugoslovenskom kralju, a tokom savezničke bitke bitke za Srbiju 1944. se bori na strani Wehrmachta. Četničko zbližavanje sa Nemcima kulminiralo je zajedničkim povlačenjem sa nemačkim snagama na teritorij Trećeg Rajha 1944-1945.
Uzimajući u obzir formacijsku potčinjenost okupacionim snagama Kraljevine Italije i Njemačkog Rajha, kao i potpisivanje ugovora sa vlastima kvislinške NDH, logički je neodrživo četnike nazivati antifašističkim pokretom. Pokret koji traži i dobija oružje, municiju i ratnu opremu od fašističkog okupatora, po definiciji nije antifašistički. Pored toga, Mihailovićev pokret uopšte nije upotrebljavao sintagmu „antifašistički“ kao vlastitu odrednicu, niti se identifikovao s antifašizmom, budući da je ta terminologija poticala iz domena komunističke ideologije. Mihailovićev pokret nije bio fašistički u ideološkom smislu i nastao je kao nesumnjivo antiokupatorski pokret. Međutim, praksa tog pokreta podrazumevala je usvajanje fašističke kulture nasilja: etnički motivisani masovni zločini, teror nad civilima, istrebljenja čitavih porodica, nasilje nad kolektivnim seoskim zajednicama, spaljivanja i pljačku čitavih naselja. Antikomunizam je bio ključni ideološki činilac koji je prouzrokovao nalaženje zajedničkih interesa između JVuO i okupatora, ali i između JVuO i kvislinških, tj. domaćih profašističkih pokreta.[8]
- Samostalni četnički odredi („Vertragschetniks“) više ne postoje, čak se i Drenović stavio pod komandu D.M.-a. Drenović, Tešanović i lokalni komandanti formalno sarađuju sa njemačkim i hrvatskim trupama. - Ukupno brojno stanje četnika u NDH i Sloveniji procijenjeno na 22.500 ljudi.[9]
– Njemački izvještaj od 1. septembra 1943. godine
Kao vrhovni komandant Jugoslovenske vojske u otadžbini, general Mihailović je dozvoljavao saradnju svojih jedinica sa silama Osovine i kvislinzima, posredno (legalizacija) ili direktno. Saradnja se ostvarivala lečenjem četnika u italijanskim, nemačkim i kvislinškim bolnicama, dobijanjem naoružanja i municije, hrane, zajedničkim dejstvima na sektorima fronta ugroženim od partizana. Saradnja je proizlazila iz činjenice da je četnička strategija polazila od uništenja komunista posredstvom okupatora u okviru Drugog svetskog rata. Kolaboracija je u Crnoj Gori, Sandžaku i Dalmaciji bila očigledna, nesporna, dokumentarno potvrđena. Četničke jedinice odstupale su tokom 1944. i 1945. godine sa Nemcima.[10]