Asfalt
From Wikipedia, the free encyclopedia
Asfalt (грч. — bez padanja) takođe poznat kao bitumen[1] je lepljiva, crna i visoko viskozna tečnost ili polu-tečnost koja se javlja uz brojna ležišta nafte i drugih minerala. Može se naći u prirodnim ležištima ili može biti rafiniran proizvod, a klasifikuje se kao katran. Pre 20. veka korišćen je i termin asfaltum.[2] Reč je izvedena iz starogrčkog ἄσφαλτος ásphaltos. Katransko jezero je najveće prirodno ležište asfalta na svetu, a procenjuje se da sadrži 10 miliona tona. Nalazi se u La Brei, na jugozapadu Trinidada, u okviru Regionalne korporacije Siparija.[3]
U prošlosti se koristio za popravljanje rupa na brodovima i sprečavanje prodora vode u iste. Danas se najviše koristi za pravljenje puteva i drugih saobraćajnica. Shodno različitom sastavu moguće je proizvesti različite tipove asfalta (prema tvrdoći, viskoznosti, kvalitetu i dr). Ostale glavne upotrebe su proizvodi za bitumensku hidroizolaciju, uključujući proizvodnju krovnog filca i za brtvljenje ravnih krovova.[4]
U nauci o materijalima i inženjerstvu, termini „asfalt”" i „bitumen” često se naizmenično koriste pri čemu oba označavaju prirodne i proizvedene oblike ove supstance, mada postoji regionalna varijacija u pogledu toga koji je termin najčešći. U celom svetu geolozi imaju tendenciju da favoriziraju termin „bitumen” za prirodni materijal. Za proizvedeni materijal, koji je rafinirani ostatak iz procesa destilacije odabranih sirovih ulja, „bitumen” je preovlađujući pojam u većem delu sveta; međutim, u američkom engleskom jeziku najčešće se koristi „asfalt”. Da bi se izbegla konfuzija, u SAD se kolokvijalno koristi fraza „tečni asfalt”, „asfaltno vezivo” ili „asfaltni cement“. Kolokvijalno, različiti oblici asfalta se ponekad nazivaju „katran”, kao u nazivu La Brea katranske jame, iako je katran drugačiji materijal.[5]
Asfalt koji se prirodno pojavljuje ponekad se naziva terminom „sirovi bitumen”. Njegova viskoznost je slična onoj kod hladne melase,[6][7] dok se materijal dobijen frakcionom destilacijom sirove nafte koji ključa na 525 °C (977 °F) ponekad naziva „rafinirani bitumen”. Kanadska provincija Alberta ima većinu svetskih rezervi prirodnog asfalta u naftnim peskovima Atabaske, koji pokrivaju 142.000 km2 (55.000 sq mi), površinu veću od Engleske.[8]
Svojstva asfalta se menjaju sa temperaturom, što znači da postoji određeni opseg gde viskozitet omogućava adekvatno zbijanje obezbeđivanjem podmazivanja između čestica tokom procesa sabijanja. Niska temperatura sprečava pomeranje čestica agregata, a potrebnu gustinu nije moguće postići.[9]