Kasna antika
From Wikipedia, the free encyclopedia
Kasna antika ( ) je izraz kojim se opisuje period istorije Evrope i mediteranskog sveta koji predstavlja završni deo Starog veka, odnosno prelaz od starog veka u (rani) srednji vek. Kao njegov početak se obično uzima godina 284. kada je nad tadašnjim Rimskim carstvom vlast preuzeo car Dioklecijan i uspostavio novi politički režim dominata. Kao kraj se tradicionalno uzima kraj starog veka, odnosno godina 476. i pad Zapadnog rimskog carstva. Novije generacije istoričara su, međutim, počele pojam kasne antike širiti i na kasnije periode, te se kao datumi konačnog kraja antike ponekad navode 529. godina - kada je vizantijski car Justinijan zatvorio poslednje nehrišćanske škole - odnosno sredina 7. veka i muslimanska osvajanja koja je dovela do trajne političke, kulturne i ekonomske podele u antici dotada jedinstvenog prostora Mediterana.
Kasna antika je bila period velikih političkih, ekonomskih i kulturnih promena, od kojih je najvažnije uvođenje hrišćanstva kao službene, a na kraju i jedine dozvoljene religije na prostoru Rimskog carstva, što je dovelo do postepenog nestanka dotadašnje grčko-rimske kulture, odnosno Velika seoba naroda koja je drastično izmenila etnički sastav i kulturna obeležja velikih delova Evrope. U političkom smislu je najvažniji događaj bio pad Rimskog carstva čijim je nestankom na Zapadu stvoren vakuum koji su ispunila tzv. varvarska kraljevstva koja će se postepeno transformirati u zametke današnjih nacionalnih država.
Evropska istoriografija tradicionalno kasnu antiku opisuje kao arhetip slabljenja i propadanja civilizacije odnosno društvenog kolapsa. Izraz „kasna antika” se, delom i zbog toga, razvio u nemačkoj istoriografiji kako bi ukazao da je taj proces prelaza iz starog u srednji vek bio mnogo postepeniji, složeniji; njime se, između ostalog, nastoji istisnuti i dotada popularni izraz mračno doba koji se smatra neobjektivnim i „politički nekorektnim”.[3]