Teorijska fizika
From Wikipedia, the free encyclopedia
Teorijska fizika je grana fizike koja primjenjuje matematičke modele i apstrakcije fizičkih objekata i sistema da racionalizuje, objasni i predvidi prirodne pojave. Ona se razlikuje od eksperimentalne fizike, koja koristi eksperimentalne alate radi ispitivanja ovih pojava. Može se reći da je teorijska fizika je jedan od dva naučna metoda koji se koriste u fizici, pri čemu je drugi eksperimentalna fizika. Sama srž teorijske fizike je matematička fizika, iako se koriste i druge konceptualne tehnike kakva je na primer kompjuterska fizika. Pojedini fizičari smatraju kompjutersku fiziku za poseban naučni metod u okviru fizike kao nauke ali je često granicu između kompjuterske fizike i teorijske fizike teško povući.
Teorijska fizika sastoji se od mnoštva grana u koje spadaju sledeće grane fizike: klasična mehanika, termodinamika i statistička fizika, fundamentalna kvantna mehanika, teorija relativnosti, fizika visokih energija (teorija čestica i polja), nuklearna fizika, kosmologija, fizika kondenzovanog stanja materije, optika i atomska fizika, interdisciplinarna fizika... Predmet interesovanja eksperimentalne fizike su takođe ove iste grane međutim koristeći drugačiji metod - ogled naspram matematičkih modela korišćenih u teorijskoj fizici. U interdisciplinarnu fiziku spadaju: astrofizika, biofizika, ekonofizika, medicinska fizika, fizička hemija, kvantna informatika, itd.
Napredak nauke generalno zavisi od uzajamnog delovanja između eksperimentalnih proučavanja i teorije. U nekim slučajevima, teorijska fizika se pridržava standarda matematičke strogosti dok daje manju težinu eksperimentima i posmatranjima.[lower-alpha 1] Na primer, prilikom razvoja posebne teorije relativnosti, Albert Ajnštajn se bavio Lorencovim transformacijama koje je ostavljaju Maksvelove jednačine invarijantnim, ali je bio očigledno nezainteresiran za Majkelson—Morlijeve eksperimente u vezi plutanja planete Zemlje kroz etar. S druge strane, Ajnštajn je dobio Nobelovu nagradu za objašnjavanje fotoelektričnog efekta, prethodno eksperimentalnog rezultata kojem je nedostajala teoretska podloga.[1]