Antičko ratovanje
From Wikipedia, the free encyclopedia
Drevno ratovanje ili antičko ratovanje bili su ratovi koji koji su se vodili od početka pisane historije do kraja Starog vijeka. Razlika između prahistorijskog i drevnog ratovanja je više orijentirana na organizaciju nego na tehnologiju. Razvoj prvih gradova-država, a zatim carstava, omogućio je da se ratovanje dramatično promijeni. Počevši od Mezopotamije, države su proizvodile dovoljne poljoprivredne viškove, što je omogućilo da se pojave vladajuće elite i vojni komandanti sa punim radnim vremenom. Dok su najveći dio vojnih snaga još uvijek bili poljoprivrednici, društvo je moglo stviriti višak hrane i drugih dobara koje je moglo dijeliti svake godine, te su se po prvi put razvile organizovane vojske. Ove nove vojske su bile u stanju da pomognu državama da rastu i postanu sve više centralizovane.
U Evropi i Bliskom Istoku, kraj antike se često poistovjećuje sa Padom Rima 476. godine nove ere, ratovima Istočnog Rimskog Carstva na njegove granice na jugozapadu Azije i Sjeverne Afrike, i početak muslimanskih osvajanja u 7. stoljeću. U Kini, to se također može smatrati okončanjem rastuće uloge ratnika na konjima potrebnih da se suprotstave stalno rastućoj prijetnji sa sjevera u 5. stoljeću i početkom dinastije Tang 618. godine nove ere. U Indiji, antički period završava propadanjem Gupta Carstva (6. stoljeće) i početkom muslimanskih osvajanja tamo od 8. stoljeća. U Japanu se smatra da je antički period završio usponom feudalizma u Kamakurskom periodu u 12–13. soljećuu.
Rane drevne vojske nastavile su prvenstveno koristiti lukove i koplje, isto oružje koje je razvijeno u prahistorijskim vremenima za lov. Nalazi na lokalitetu Nataruk u oblasti jezera Turkana, Kenija, protumačeni su kao dokaz sukoba i ratovanja među grupama u antici,[1] ali ovo tumačenje je osporeno.[2] Rane vojske u Egiptu i Kini slijedile su sličan obrazac korištenja masovne pješadije naoružane lukovima i kopljima.
Pješaštvo je u to vrijeme bilo dominantan oblik rata, dijelom zbog kamiljeg sedla i stremena koji još nisu izumljeni. Pješadija bi u ovom trenutku bila podijeljena na dometnu i udarnu, pri čemu bi udarna pješadija ili jurišala da izazove prodor neprijateljske linije ili da se drži. Ove snage bi idealno bile kombinovane, stavljajući na taj način protivnika pred dilemu: grupisati snage i ostaviti ih ranjivim na domet, ili ih raširiti i učiniti ih ranjivim na šok. Ova ravnoteža bi se na kraju promijenila jer je tehnologija dozvoljavala kočijima, konjici i artiljeriji da igraju aktivnu ulogu na terenu.
Ne može se povući jasna granica između antičkog i srednjovjekovnog ratovanja. Karakteristična svojstva srednjovjekovnog ratovanja, posebno teške konjice i opsadnih mašina, kao što je trebušet, prvi put su predstavljena u kasnoj antici. Glavna podjela unutar antičkog perioda je na početku gvozdenog doba sa uvođenjem konjice (što je rezultiralo opadanjem ratovanja kočijama), pomorskog ratovanja (Narodi mora), i razvoj industrije zasnovane na crnoj metalurgiji koja je omogućila masovnu proizvodnju metalnog oružja, a time i opreme velikih stajaćih armija.
Prva vojna sila koja je profitirala od ovih inovacija bila je Neo-asirsko Carstvo, koje je postiglo do sada neviđeni stepen centralizirane kontrole, prva "[[svjetska sila] ]" da se proteže na čitav Plodni polumjesec (Mezopotamija, Levant i Egipat).