Islamska umjetnost
From Wikipedia, the free encyclopedia
Islamska umjetnost obuhvaća vizuelne umjetnosti proizvedene u islamskom svijetu[1], koje su nastale u 7. vijeku na poluotoku Arabiji, odakle su se naglo proširile na područja sjeverne Afrike, sjeverne Indije i Španije. Islamsku umjetnost je teško okarakterizirati jer pokriva širok spektar zemalja, razdoblja i žanrova,[2] među kojima su: islamska arhitektura, kaligrafija, minijatura, staklarstvo, keramika i tekstilne umjetnosti poput orijentalnih tepisi i islamski vez. Sadrži religiozne i svjetovne umjetničke oblike. Vjersku umjetnost predstavljaju kaligrafija, arhitektura i namještaj vjerskih građevina, poput džamijskih okova (npr. Džamijske lampe i Girihove pločice), stolarije i tepiha. Svjetovna umjetnost je također procvjetala u islamskom svijetu, iako su neki od njezinih elemenata bili predmet kritike islamske uleme.[3]
Na rani razvoj islamske umjetnosti utjecala je rimska, ranokršćanska (posebno bizantijska) i sasanidska umjetnost, s kasnijim utjecajima nomadskih tradicija srednje Azije. Kineska umjetnost imala je značajni utjecaj na islamsko slikarstvo, keramiku i tekstil.[4] Iako su neki savremeni historičari umjetnosti kritizirali koncept "islamske umjetnosti" kao iluzornu eurocentričnu izvedenicu,[5][6][7] ali sličnosti između umjetnosti nastale u vrlo različitim vremenskim periodima i mjestima u islamskom svijetu, posebno u zlatno doba islama bilo je dovoljno da taj pojam počnu široko da koriste naučnici.[8]
Islamsku umjetnost često je prepoznatljiva po svojim motivima koji se ponavljaju, poput upotrebe geometrijskih cvjetnih ili biljnih dizajna u ponavljanju poznatom kao arabeska. Arabeska u islamskoj umjetnosti često se koristi da simbolizira uzvisenost, te nedjeljivu i beskonačnu božiju prirodu.[9] Greške u ponavljanju umjetnici su vjerovatno počinili u vjerovanju da samo bog može stvoriti savršenstvo namjerno ukazujući na put poniznosti, iako je ova teorija osporena.[10][11][12]
U neka tumačenja islama spadaju zabrana prikazivanja živih bića, poznata i kao anikonizam. Islamski anikonizam dijelom proizlazi iz zabrane idolopoklonstva, a dijelom iz vjere da je stvaranje živih oblika božija privilegija. Muslimani su te zabrane tumačili na različite načine u različito vrijeme i na različitim mjestima. Vjersku islamsku umjetnost tipično karakterizira odsustvo figura i široka upotreba kaligrafskih, geometrijskih i apstraktnih cvjetnih uzoraka. Međutim, prikazi islamskih religioznih ličnosti nalaze se u nekim rukopisima iz perzijskih kultura, zajedno sa osmanlijskom Turskom i mogulskom Indijom. Ove slike trebale su ilustrirati priču i ne narušavati islamsku zabranu idolopoklonstva, ali mnogi muslimani takve slike smatraju zabranjenima. U sekularnoj umjetnosti muslimanskog svijeta, prikazi ljudskih i životinjskih oblika historjski su cvjetali u gotovo svim islamskim kulturama, iako su dijelom zbog suprotstavljenih religioznih osjećaja figure na slikama često bile stilizirane, što je dovelo do raznih dekorativnih figuralnih dizajna.[13][14]