Klasična muzika
From Wikipedia, the free encyclopedia
Klasična muzika jest umjetnička muzika ukorijenjena u tradicijama zapadnjačke kulture, uključujući i religijsku i svjetovnu muziku. Historijski, termin "klasična muzika" odnosi se na period od 1750. do 1820, tj. klasični period ("Bečka klasika"). U širem smislu označava zapadnjačke muzičke tradicije za koje se smatra da su različite od zapadnjačkih narodnomuzičkih tradicija ili da su njihova uglađena verzija i obuhvata širok raspon od 6. stoljeća do danas, što uključuje i klasični i razne druge periode.[1] Glavne norme ove tradicije kodificirane su između 1550. i 1900, što je poznato kao period opće prakse.
Ovaj termin nije se pojavio sve do početka 19. stoljeća, u pokušaju da se period od Johanna Sebastiana Bacha do Ludwiga van Beethovena kanonizira kao zlatno doba.[2] Najranija referenca na "klasičnu muziku" zabilježena u Oksfordskom rječniku engleskog jezika potječe iz 1829.[1][3]
Ukorijenjena u pokroviteljstvu crkava i kraljevskih dvorova u zapadnoj Evropi,[4] preživjela ranosrednjovjekovna muzika je uglavnom religiozna, monofona i vokalna, a muzika antičke Grčke i Rima utiče na njenu misao i teoriju. Najraniji sačuvani muzički rukopisi datiraju iz Karolinškog Carstva (800–888),[4] otprilike u vrijeme kada se zapadnjačka obična pjevanja postepeno ujedinila u ono što se naziva gregorijanskim pjevanjem.[5]
Evropska umjetnička muzika uveliko se razlikuje od mnogih drugih neevropskih formi klasične i nekih formi zabavne muzike po sistemu notacije, koji je u upotrebi otprilike od 11. stoljeća.[6][7] Katolički monasi razvili su prve verzije moderne evropske muzičke notacije u namjeri da standardiziraju liturgiju širom svijeta. Zapadnjačkom muzičkom notacijom služe se kompozitori kako bi izvođačima označili tonove i trajanje kompozicija.[6] U kontrastu prema većini popularnih stilova, u kojima je usvojena strofična forma ili njena derivacija, klasična muzika poznata je po razvoju visokosofisticiranih formi instrumentalne muzike, kao što su simfonija, koncert, fuga, sonata, te vokalno-instrumentalnih formi, kao što su opera, kantata i misa.[8]
U klasičnom periodu polifonija barokne muzike zamijenjena je jednostavnom harmonijom, brzim mijenjanjem tempa i jakim kontrastima između basa i soprana.