Bazidija

Bazidija je sporangija mikroskopske veličine (struktura koja proizvodi spore spore) na himenoforu plodnog tijela (klobuku) bazidiomicetnih gljiva. Također se zove i tercijarni micelij, koji nastaje od sekundarnog micelija. Tercijarni micelij je visokomotani sekundarni micelij, dikarion. Prisustvo basidija jedno je od glavnih karakterističnih obilježja gljiva Basidiomycote. Bazidija obično ima četiri spolne spore zvane bazidiospore; ponekad mogu biti dvije ili čak osam. U tipskoj baziidiji, svaka bazidiospora nosi se na vrhu uskog zgloba ili roga zvanog sterigma, a nakon dozrijvanja prisilno se ispušta.

Škrgasta struktura bazidiomicetne gljive i bazidije sa sporama na rubovima tih struktura

Holobazidija, obojena Kongocrvenom

Fragmobazidija sa dugim pregradama (crvenije)

Fragmobazidije: A – tip Auricularia i B – tip Tremella

Termim "basidium" doslovno znači "mali pijedestal", po načinu na koji bazidija podržava spore. Međutim, neki biolozi predlažu da struktura više podseća na klub. Nezrela bazidija poznata je kao bazidiola.

Struktura

Većina Basidiomycota ima jednoćelijsku bazidiju (holobazidija), ali u nekim grupama bazidija može biti višećelijska (fragmobazidija). Naprimjer, gljivična hrđa iz reda "Puccinales" imaju četveroćelijske fragmobazidije koje su poprečno septate; neke gljivice iz reda Tremellales imaju četverocelične fragmobasidije koje su presudno pregrađene. Ponekad se bazidija (metabazidija) razvija iz probazidije, specijalizirane ćelije koja nije izdužena poput tipske hife. Bazidija može biti peteljkasta ili sjedeća.

Basidiija je obično najšira u dnu hemisferne kupole na vrhu, a njena baza iznosi oko polovine širine najvećeg apikalnog promjera. Verzije u kojima je baziidija kraća i uža u podnožju nazivaju se "obovoidne", a javljaju se u rodovima poput Paullicorticium, Oliveonia i Tulasnella. Bazidije sa širokom bazom često se opisuju kao bačvaste.^[1]

Mehanizam pražnjenja bazidiospora

U većini Basidiomycota bazidiospore su "balistospore" – ispuštaju se prisilno. Propulzivna sila proizvedena je naglom promenom težišta ispuštene spore. Važni faktori prisilnog pražnjenja uključuju Bullerovu kapljicu, kapljicu tečnosti koja se može primijetiti kada se akumulira na proksimalnom vrhu (hilusni dodatak) svake bazidiospore; to je ofsetno pričvršćivanje spora na sterigmu koja se nalazi i prisustvo higroskopnih područja na površini bazidiospora.

Po sazrijevanju basidiospora, šećeri u ćelijskom zidu počinju služiti kao mjesta kondenzacije za vodenu paru u zraku. Dvije odvojene regije kondenzacije su kritične. Na šiljastom vrhu spora (hilumu) najbližoj potpornoj bazidiji, Bullerova kapljica akumuliraparu i postaje velika, gotovo sferna kapljica vode. U isto vrijeme se na kondenzatnom mjestu spora pojavljuje kondenzat u tankom filmu. Kada se ta dva vodena tijela spoje, oslobađaju površinske napetosti pa nagla promjena centra mase dovodi do naglog pražnjenja basidiospora. Značajno je da je Money (1998.) procijenio početno ubrzanje spore oko 10.000 g.

Uspješno pražnjenje bazidiospora može se pojaviti samo kad je na raspolaganju dovoljno vodene pare koja se može kondenzirati na sporama.

Evolucijski gubitak prisilnog pražnjenja

Nekim bazidiomicetama nedostaje prisilno pražnjenje, iako još uvijek imaju bazidiospore. U svakoj od ovih sgrupa raspršivanje spora događa se putem drugih mehanizama pražnjenja. Naprimjer, pripadnici reda Phallales oslanjaju se na insekte kao vektora za širenje; suhe spore Lycoperdales i Sclerodermataceae se raspršuju se kada su bazidiokarpi poremećeni; i vrste reda Nidulariales (gljive za ptičje gnijezdo) koriste mehanizam za prskanje čašice. U tim slučajevima bazidiospora obično nema hilusni dodatak, pa ne dolazi do prisilnog pražnjenja. Smatra se da svaki primjer predstavlja neovisni evolucijski gubitak mehanizma prisilnog pražnjenja predaka svih bazidiomiceta.