Bitunja

Bitunja je naseljeno mjesto u općini Berkovići, Bosna i Hercegovina. Bitunja je smještena na mjestu modernih naselja Gornja i Donja Bitunja uz putnu komunikaciju Stolac-Ljubinje. Prije Dejtonskog sporazuma 1995 naselje je pripadalo općini Stolac (na oko 12 km jugoistočno od Stoca), a danas pripada općini Berkovići (na 19 km od središta Berkovića). Blizina Stoca, vlastela Šimrakovići i stećci predstavljaju glavnu karakteristiku Bitunje. Bitunja je naselje koje je svoju afirmaciju na historijskoj pozornici ponajviše dobilo zahvaljujući prometnoj putnoj komunikaciji koja je prolazila linijom Stolac-Ljubinje.

Bitunja
(naselje)
Bitunja Lokacija u Bosni i Hercegovini
Koordinate: 43.0536°N 18.0269°E / 43.0536; 18.0269
Država	Bosna i Hercegovina
Entitet	Republika Srpska
Općina	Berkovići
Površina
• Naseljeno mjesto	21,98 km2
Stanovništvo (2013)
• Naseljeno mjesto	59
• Naseljeno mjesto (gustoća)	2,68 /km2
Vremenska zona	CET (UTC+1:00)
• Ljeti (DST)	CEST (UTC+2:00)
Pozivni broj	(+387) 59
Matični broj	200620[1]
Matični broj općine	20028

Historija

Srednji vijek

U srednjem vijeku Bitunja je bila u okviru župe Dubrave, a u blizini sjeverne granice župe Popovo.^[2] Prvi spomen Bitunje iz 5. marta 1403. godine. Tada Radoslav Bogdanović iz Bitunje ugovorio šestogodišnju službu i izučavanje kamenarskog (klesarskog) zanata (artem petrarie) kod klesara Kranislava Ratkovića.^[3] Arhivski izvori Bitunju spominju u izrazima: Bitugna, Bithugna, Bitugn, Bitun, Bithone i Bitogna. Krajem februara 1420. Bitunja je nazvana mjestom (locus), septembra 1436. kao selo (villa), a aprila 1442. godine kao: villa vocata Bitugna Slafcouigh.^[4]

Bitunja se u 15. vijeku spominje u više navrata po izvršenim pljačkama (maja 1411., marta 1412., juna 1413., augusta 1413., februara 1420., krajem 1434., septembra 1436., aprila 1442. i septembra 1449. godine).^[5] Ova neslavna spominjanja, ukazuju na poziciju naselja u širim okvirima. Bitunja je sastavnim dijelom jakog privrednog prometa između Dubrovnika i unutrašnjosti Bosne koji se vezuje uz putnu komunikaciju Stolac-Ljubinje.

Izvjesno je da na području Bitunje svoje ljude ima izvjesni vlasteličić Dabiživ, te značajno ljudi vlastele Grgura Šimraka i Stjepana Šimrakovića (1442., 1449.). Prema podatku iz juna 1435.. godine vidljiva je povezanost naselja za vojvodu Radoslava Pavlovića.^[6]

Karakteristike privrednog razvoja bitunjskog krja nalikuju općim obilježjima hercegovačkog prostora sa zemljoradnjom, stočarstvom, trgovinom i zanatstvom. Odlazak radne snage na dubrovačko područje karakteristika je čitavog zaleđa, pa i Bitunje (marta 1403., marta 1405., januara 1430., juna 1435. i krajem 1435. godine).^[7] Interes domaćeg stanovništva bio je povezan za novčanu zaradu kao i za izučavanje zanata klesara, kolara i obućara. Neki od njih uporišta za dalje svoje poslovanje pronašli su i u vlastitoj sredini. Najznačajnije domaće vrelo u historiji Bitunje su stećci. Stećci na ovom području u Zakuku, Potkuku, Lokvama i Babi ukazuju na razvijenu lokalnu hercegovačku sredinu dubrovačkog zaleđa u razvijenom srednjem vijeku.

Državna komisija proglasila je u ovom naselju 4 historijska područja za nacionalne spomenike kulture:

• Nekropola sa stećcima na lokalitetu Lokve (Brijeg, Bunarevi) u zaseoku Zabrđe u Gornjoj Bitunji (historijsko područje),
• Nekropola sa stećcima Potkuk u Bitunji (historijsko područje),
• Ostaci crkve i nekropola sa stećcima Zakuk u Bitunji (arheološko područje),
• Prahistorijski tumuli i nekropola sa stećcima Baba u Gornjoj Bitunji (historijsko područje).^[8]

Stanovništvo

Sastav stanovništva – naselje Bitunja
	2013.[9]	1991.[10]	1981.[11]	1971.[12]
Osoba	59 (100,0%)	335 (100,0%)	403 (100,0%)	480 (100,0%)
Bošnjaci	57 (96,61%)	248 (74,03%)1	285 (70,72%)1	347 (72,29%)1
Srbi	2 (3,390%)	19 (5,672%)	26 (6,452%)	26 (5,417%)
Hrvati	–	67 (20,00%)	91 (22,58%)	106 (22,08%)
Jugoslaveni	–	1 (0,299%)	–	1 (0,208%)
Makedonci	–	–	1 (0,248%)	–

1. ¹ Modalitet Muslimani se danas označava kao modalitet Bošnjaci.

Literatura

• Tomislav Anđelić, Srednjovjekovna župa Dubrave, „Pavao Anđelić-Marijan Sivrić-Tomislav Anđelić, Srednjovjekovne humske župe“, ZIRAL, Mostar 1999.
• Esad Kurtović, Iz historije Bitunje u srednjem vijeku (Povodom 610. godišnjice prvog spomena u pisanim izvorima), Godišnjak CBI 43, Sarajevo 2014, 185-194. ^{[mrtav link]}
• Šefik Bešlagić, Stećci u Bitunjoj, Naše starine IX, Sarajevo 1964.
• Михаило Динић, Хумско-требињска властела, Српска академија наука и уметности, Посебна издања 397, Одељење друштвених наука 54, Београд 1967.