Fagot

Fagot je drveni puhački instrument s dvostrukim piskom koji proizvodi duboke, tamne i plemenite tonove. Pogodan je za melodije šaljivog ili tajanstvenog ugođaja.

Zbirka fagota kroz historiju, od ranobaroknog do modernog perioda zajedno s klasičnim kontrafagotom

Služi kao bas u grupi drvenih puhačkih instrumenata. Napravljen je od jedne duže i jedne kraće cijevi, koje se spajaju u zajedničkom koljenu. Ima 14 otvora, koji se pokrivaju prstima i poklopcima. Kod fagota postoje tri registra: duboki, srednji i visoki. U orkestrima se dobro slaže s ostalim instrumentima, naročito s gudačkima.^[1]

Historija

Moderni fagot razvijen je u 16. stoljeću od instrumenta poznatog po različitim imenima: u Engleskoj se zvao "curtail", u Francuskoj "fagot" ili "bason", u Njemačkoj "dulcian" ili "fagott", u Italiji "fagotto", i u Španiji "bajon". Ovaj predak fagota, na kojem se također sviralo s dvostrukim piskom, bio je oblikovan iz jednog komada drveta, a ne iz četiri odvojena dijela kao današnji fagot. Početkom 17. stoljeća bilo je šest veličina fagota u rasponu dužine od 24 cm, pa sve do 144,5 cm. Francuski fagot u istom stoljeću transformisan je iz jednodijelnog bas-fagota u četverodijelni instrument. U 18. i 19. stoljeću postepeno je razvijan i poboljšavan. Razvijen je od modela s tri metalne tipke za sviranje iz 1713, na kojem se sviralo za vrijeme Mozarta, do modela sa šest metalnih tipki za sviranje za vrijeme Haydna, pa do sadašnjih verzija od 17 do 24 metalnih tipki za sviranje. Dvije škole za pravljenje fagota nastale su 1880: francuska pod Buffetom i njemačka pod Heckelom. Svaki je imao vlastita rješenja za proizvodnju tona, položaj prstiju pri sviranju i intonaciju.

U najranijoj muzici napisanoj za fagot predviđeno je da ovaj instrument svira samo bas-liniju i to je uglavnom vezano za dio continuo. Zatim je 1678. postao dio orkestara za francuske opere, kada je Jean Baptiste Lully koristio fagote u operi Psyché.

Tokom 18. stoljeća napisana je solistička i orkestarska muzika za fagot, podižući njegovu važnost u orkestru, čime se počinje odvajati od uloge samo pratnje u continuu.

Danas se često koristi u simfonijskim orkestrima, operi, a odnedavno u savremenim mjuziklima, na televiziji i u filmskoj muzici. Bezbroj kompozitora pisalo je za fagot, posebno u 18. stoljeću, a repertoar uključuje impresivne muzičke dionice u orkestarskim djelima, ansamblima muzike za drvene puhačke instrumente i mnogobrojne solo koncerte za fagot.^[2]