Franklin D. Roosevelt

Franklin Delano Roosevelt (30. januar 1882 – 12. april 1945) bio je američki državnik i političar koji je obavljao dužnost 32. predsjednika Sjedinjenih Američkih Država od 1933. do svoje smrti 1945. Za predsjednika je biran četiri puta uzastopno, što je jedinstven slučaj u historiji SAD-a. Njegova prva dva mandata bila su usmjerena na borbu protiv Velike depresije, dok se u trećem i četvrtom fokusirao na učešće SAD-a u Drugom svjetskom ratu. Od 1929. do 1932. bio je guverner države New York.^[1][2]

Franklin D. Roosevelt
32. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država
Vrijeme na dužnosti 4. mart 1933. – 12. april 1945.
Prethodnik	Herbert Hoover
Nasljednik	Harry S. Truman
44. guverner države New York
Vrijeme na dužnosti 1. januar 1929. – 31. decembar 1932.
Prethodnik	Al Smith
Nasljednik	Herbert H. Lehman
Lični podaci
Rođenje	Franklin Delano Roosevelt (1882-01-30) 30. januar 1882. Hyde Park, New York, SAD
Smrt	12. april 1945(1945-04-12) (63 godine) Warm Springs, Georgia, SAD
Nacionalnost	Amerikanac
Politička stranka	Demokratska stranka
Supružnik	Eleanor Roosevelt (1905–1945)
Djeca	6
Obrazovanje	Univerzitet Harvard Univerzitet Columbia
Potpis

Iako popularna ličnost, kako u SAD-u tako i u međunarodnim okvirima, nekoliko Rooseveltovih postupaka je kritikovano, poput njegove naredbe o interniranju japanskih Amerikanaca i izdavanja Izvršne naredbe 6102, kojom je propisana najveća konfiskacija zlata u američkoj historiji.^[3] Ipak, historijske rang-liste ga kontinuirano svrstavaju među tri najznačajnija američka predsjednika, a često se smatra i ikonom američkog liberalizma.

Rana politička karijera

Roosevelt je rođen 30. januara 1882. Politkom se počeo baviti 1907, a već 1910. izabran je za senatora iz savezne države New York na listi Demokratske stranke. Predsjednik Woodrow Wilson imenovao ga je 1913. zamjenikom ministra mornarice. Na toj dužnosti ostao je do 1920, kada je Demokratska stranka izgubila izbore. Iako je 1921. obolio od paralize, Roosevelt je nastaviopolitičku djelatnost te je 1928. izabran za guvernera savezne države New York. Na konvenciji Demokratske stranke 1931. izabran je za predsjedničkog kandidata.

Predsjednik (1933–1945)

New Deal

Roosevelt potpisuje Zakon o socijalnom osiguranju, 14. august 1935.

Na izborima 1932. odnosi nadmoćnu pobjedu – samo šest država nije glasalo za njega. Na predsjedničkoj inaguraciji 1933. u martu obećao je New Deal (socijalne mjere u vrijeme duboke ekonomske krize koje su mu donijele veliku popularnost) i izrekao, kasnije čuvenu, rečenicu:

Dopustite da iznesem svoje čvrsto vjerovanje da se trebamo bojati jedino straha samoga.

S New Dealom Roosevelt je pokrenuo kampanju radikalnih mjera za ozdravljenje nacionalne privrede. Kampanja je uključivala masovni program javnih radova (brane, šume, autoceste) koji su finansirani iz saveznog budžeta. Ovi radovi omogućili su zapošljavanje nekoliko miliona ljudi. Uz to reorganiziran je bankovni sistem, uvedeno je osiguranje za nezaposlene i penzija. Također je izmijenio politiku Sjedinjenih Američkih Država prema državama Srednje i Južne Amerike u politiku dobrog susjedstva. Tri godine prije ponovnog izbora za predsjednika SAD, tačnije 1933. godine, sa Sovjetskim Savezom uspostavlja diplomatske odnose. Godine 1940. treći put se kandidirao za predsjednika Sjedinjenih Država, što je to dotada bilo nezabilježeno u američkoj historiji.

Pokušaj državnog udara

Dana 15. marta 1933. pokušan je atentat na Roosevelta, ali hitac iz pištolja koji je ispalio Giuseppe Zangara ubio je Antona Cermaka, gradonačelnika Chicaga. Dana 20. novembra 1934. pred Kongresom se pojavio general-major Smedley D. Butler, koji je upozorio da postoji zavjera protiv Roosevelta. Butler je pod zakletvom izjavio da su osobe iz finansijskog sektora planirale, po uzoru na Vajmarsku republiku i tadašnju Italiju, uvesti fašistički režim u SAD-u. Naveo je imućne porodice DuPont, Morgan, Raskob i Murphy koje su neredima i demonstracijama htjele svrgnuti Roosevelta. Nije moglo biti utvrđeno je li stvarno postojala zavjera i da li pokušaj atentata ima veze s tim.^[4]

Drugi svjetski rat

"Velika trojka": Sovjetski vođa Josif Staljin, Roosevelt i britanski premijer Winston Churchill na Teheranskoj konferenciji, novembar 1943.

Dana 14. augusta 1941. Roosevelt i britanski premijer Winston Churchill sastali su se u Placentia Bayu u New Foundlandu (Kanada) i sastavili Atlantsku povelju, koja je sadržavala četiri, takozvana, Rooseveltova pravila koja je iste godine objavio u Povelji o četiri slobode: misli, vjere, od bijede i od straha. Atlanska povelja značila je začetak Ujedinjenih nacija. Sa Churchillom je potpisao i Zakon o zajmu i najmu, kojim je omogućio američku pomoć u borbi protiv sila Osovine.

U novembru 1944. po četvrti put pobjeđuje na predsjedničkim izborima. Već prilikom susreta na Jalti (u februaru 1945) sa Churchillom i sovjetskim vođom Josifom Staljinom vidno je bolestan. Tada ga je pregledao Churchillov ljekar i dao mu manje od šest mjeseci života. Preminuo je 12. aprila 1945. od izljeva krvi u mozak u Warm Springsu u Georgiji. Pokopan je u Washingtonu. Posthumno po njemu je nazvan jedan nosač aviona američke mornarice. Također posthumno, 1948, otkriven mu je spomenik na jednom od londonskih trgova, a to je učinila njegova supruga Eleanor.

Historijska reputacija

Roosevelt se smatra jednom od najvažnijih ličnosti u historiji SAD-a,^[5] i jedna od najutjecajnijih ličnosti 20. vijeka.^[6] Historičari i politikolozi kontinuirano rangiraju Roosevelta, Georgea Washingtona i Abrahama Lincolna kao tri najznačajnija predsjednika, iako se redoslijed razlikuje.^[7]

Rooseveltova posvećenost radničkoj klasi i nezaposlenima kojima je bila potrebna pomoć tokom najduže recesije u zemlji učinila ga je miljenikom radnika, sindikata i etničkih manjina.^[8] Brzo širenje vladinih programa koje se dogodilo tokom Rooseveltovog mandata redefiniralo je ulogu vlade u SAD-u, a Rooseveltovo zalaganje za vladine socijalne programe bilo je ključno u redefiniranju liberalizma za buduće generacije.^[9] Roosevelt je čvrsto uspostavio vodeću poziciju SAD-a na svjetskoj sceni svojom ulogom u oblikovanju i finansiranju Drugog svjetskog rata. Njegovi izolacionistički kritičari su nestali, a čak su se i republikanci pridružili njegovoj cjelokupnoj politici.^[10] Također je trajno povećao moć predsjednika na štetu Kongresa.^[11]

Nakon njegove smrti, Eleanor je nastavila biti snažno prisutna u američkoj i svjetskoj politici kao delegat na konferenciji koja je osnovala Ujedinjene nacije i zalažući se za građanska prava i liberalizam općenito. Neki mlađi pripadnici pokreta New Dealers igrali su vodeće uloge u predsjedničkim mandatima Harryja S. Trumana, Johna F. Kennedyja i Lyndona B. Johnsona.^[12]

Tokom njegovog predsjedničkog mandata, a u manjoj mjeri i nakon toga, bilo je mnogo kritika na račun Roosevelta, neke od njih i intenzivnih. Kritičari su dovodili u pitanje ne samo njegovu politiku, stavove i konsolidaciju moći koja se dogodila zbog njegovih reakcija na Veliku depresiju i Drugi svjetski rat, već i njegov prekid tradicije kandidaturom za treći predsjednički mandat.^[13] Dugo nakon njegove smrti, pojavile su se nove linije napada koje su kritizirale Rooseveltovu politiku u vezi s pomaganjem Jevrejima u Evropi,^[14] zatvaranjem Japanaca na američkoj Zapadnoj obali,^[15] i protivljenjem zakonodavstvu protiv linča.^[16]

Djela

• Sretni ratnik Alfred E. Smith (1928.)