Invalidnost

Invalidnost je fizički ili mentalni nedostatak, koji ograničava osobu u jednoj ili više životnih aktivnosti.

Međunarodni simbol invalidnosti

Prema svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), invalidnost može uzrokovati probleme u vezi pokretljivosti, komunikacije, usvajanja znanja i učenja, brige o sebi, društvenosti itd.

Oko 10% stanovnika Bosne i Hercegovine ima fizičke, senzorne, razvojne, mentalne ili emotivne oblike invalidnosti.^[1]

Invalidnost zahtijeva stručnu medicinsku zbrigu. Od oko 1960. godine, u SAD-u su započele akcije za veću pomoć invalidnim osobama i proširile su se po svijetu. U mnogim državama danas postoje zadruge, koje pomažu invalidnim osobama, da im se olakša život i da ih se što više uključi u društvo. Nastoje se uvesti pomoćna sredstva za kvalitetniji i lakši život. Najpoznatije su invalidska kolica koja postoje od 17. vijeka te posebno prilagođeni automobili, telefoni, računari i ostali predmeti u svakodnevnoj upotrebi. Neke invalidne osobe bave se i sportom, a najbolji od njih sudjeluju na Paraolimpijskim igrama.

Teško je ustanoviti koliko ima invalidnih osoba u svijetu. Procjena je oko 650 miliona ljudi većinom u zemljama u razvoju.

Opis

Simboli invalidnosti

Invalidnost je svako stanje koje osobi otežava obavljanje određenih aktivnosti ili efektivnu interakciju sa svijetom oko sebe (društveno ili materijalno). Ova stanja ili oštećenja mogu biti kognitivna, razvojna, intelektualna, mentalna, fizička, senzorni ili kombinacija više faktora. Oštećenja koja uzrokuju invalidnost mogu biti prisutna od rođenja ili se mogu steći tokom života osobe. Često su osobe sa invalidnošću „nepotrebno izolovane i isključene iz punog učešća u društvu."^[2]

Konvencija o pravima osoba s invalidnošću Ujedinjenih nacija definira invalidnost kao:

dugotrajna fizička, mentalna, intelektualna ili senzorna oštećenja koja u interakciji sa raznim preprekama mogu ometati puno i efektivno učešće [osobe] u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima.^[3]

Invalidnost je sporni koncept, sa promjenjivim značenjima u različitim zajednicama.^[4] O njoj se govorilo kao o "utjelovljenoj različitosti,"^[5] ali se termin može odnositi i na fizičke ili mentalne atribute za koje neke institucije, posebno medicina, smatraju da ih treba popraviti (medicinski model). Takođe se može odnositi na ograničenja koja nameću ljudima ograničenja ableistička društva (socijalni model) ili termin može služiti za označavanje identiteta osoba sa invalidnošću. Fiziološki funkcionalni kapacitet (PFC) je mjera nivoa performansi pojedinca koja mjeri nečiju sposobnost da obavlja fizičke zadatke svakodnevnog života i lahkoću s kojom se ti zadaci izvode. PFC opada sa starošću i može rezultirati slabostima, kognitivnim poremećajima ili fizičkim poremećajima, što sve može dovesti do označavanja pojedinaca kao invalida.^[6] Prema Svjetskom izvještaju o invalidnosti, 15% svjetske populacije ili jedna milijarda ljudi je pogođeno invalidnošću.^[7] Invalidnost može biti lako vidljiva ili nevidljiva po prirodi.

Terminologija

Hendikep

Termin hendikep potiče iz srednjovjekovne igre Hand-in-cap, u kojoj dva igrača trguju posjedom, a treća, neutralna osoba procjenjuje razliku vrijednosti između posjeda.^[8] Koncept neutralne osobe koja povećava šanse je proširen na hendikep trke, sredinom 18. stoljeća, gdje konji nose različite težine na osnovu procjene sudije o tome šta bi ih natjeralo da trče jednako. Početkom 20. stoljeća termin je dobio dodatno značenje za opis invalidinosti, u smislu da osoba sa hendikepom nosi teži teret od uobičajenog.^[9] Ovaj koncept, dakle, doprinosi koncepciji invalidnosti kao tereta, ili individualnog problema, a ne kao društvenog problema.^[10]

Pristupačnost

Pristupačnost je stepen do kojeg su proizvod, usluga ili okruženje dostupni za upotrebu ljudima kojima je to potrebno. Osobe sa određenim tipovima invalidnosti bore se da dobiju jednak pristup nekim stvarima u društvu. Naprimjer, slijepa osoba ne može čitati odštampane glasačke listiće, pa stoga nema pristup glasanju za koje su potrebni papirni listići.

Smještaj

Promjena koja poboljšava pristup. Naprimjer, ako su glasački listići dostupni na Brajevom pismu ili na mašini tekst u govor, ili ako druga osoba pročita glasački listić slijepoj osobi i zabilježi izbore, tada bi slijepa osoba imala pristup glasanju.

Uzroci

Postoji mnogo različitih uzroka invalidnosti koji često utiču na osnovne dnevne aktivnosti, kao što su jelo, oblačenje, prenošenje i održavanje osobne higijene ili napredne aktivnosti svakodnevnog života kao što su kupovina, priprema hrane, vožnja ili rad. Međutim, važno je napomenuti da su uzroci invalidnosti obično određeni sposobnošću osobe da obavlja svakodnevne aktivnosti. Kako tvrde Marta Russell i Ravi Malhotra, „'medikalizacija' invalidnosti i alati za klasifikaciju očito su odigrali važnu ulogu u uspostavljanju podjela između 'invalida' i 'sposobnih'.Šablon:'"^[11] Ovo pozicionira invalidnost kao problem koji treba riješiti medicinskom intervencijom, što otežava naše razumijevanje o tome šta invalidnost može značiti.

Za potrebe Zakona o Amerikancima sa invalidnošću iz 1990., propisi Komisije za jednake mogućnosti zapošljavanja Sjedinjenih Država pružaju listu stanja za koje se lako može zaključiti da su invalidnost: gluhoća, sljepilo, intelektualna invalidnost, djelomično ili potpuno nedostajući udovi ili smetnje u pokretljivosti koje zahtijevaju korištenje invalidskih kolica, autizam, rak, cerebralna paraliza, dijabetes, epilepsija, HIV/AIDS, multipla skleroza, mišićna distrofija, veliki depresivni poremećaj, spina bifida, bipolarni poremećaj, posttraumatski stresni poremećaj, opsesivno kompulzivni poremećaj i shizofrenija.^[12]

Ovo nije potpuna lista i mnoge povrede i zdravstveni problemi uzrokuju invalidnost. Neki uzroci invalidnosti, kao što su povrede, mogu se vremenom riješiti i smatraju se „privremenim invaliditetom“. „Stečena invalidnost“ je rezultat oštećenja koja se javljaju iznenada ili hronično tokom života, za razliku od rođenja sa oštećenjem. Nevidljive smetnje možda neće biti očigledno primetne.

Teorija

Međunarodna klasifikacija funkcionisanja, invalidnosti i zdravlja (ICF), koju je izradila Svjetska zdravstvena organizacija, pravi razliku između tjelesnih funkcija (fizioloških ili psiholoških, kao što je vid) i struktura tijela (anatomskih dijelova, kao npr. oko i srodne strukture). Oštećenje tjelesne strukture ili funkcije definira se kao anomalija, defekt, gubitak ili druga značajna odstupanja od određenih općenito prihvaćenih standarda stanovništva, koja mogu varirati tokom vremena. Aktivnost se definira kao izvršenje zadatka ili radnje. ICF navodi devet širokih domena funkcioniranja na koje se može utjecati:

• Učenje i primjena znanja
• Opći zadaci i zahtjevi
• Komunikacija
• Osnovna fizička mobilnost, kućni život i briga o sebi (naprimjer, dnevne aktivnosti)
• Međuljudske interakcije i odnosi
• Zajednica, društveni i građanski život, uključujući zapošljavanje
• Ostala glavna područja života

U dogovoru sa stručnjacima iz oblasti invalidnosti, uvod u ICF navodi da su predloženi različiti konceptni modeli za razumijevanje i objašnjenje invalidnosti i funkcionisanja, koje on nastoji integrirati. Ovi modeli uključuju sljedeće:

Medicinski model

Glavni članak: Medicinski model invalidnosti

Medicinski model invaliditet vidi kao problem osobe, direktno uzrokovan bolešću, traumom ili drugim zdravstvenim stanjima, što stoga zahtijeva kontinuiranu medicinsku njegu u obliku individualnog tretmana od strane stručnjaka. U medicinskom modelu, upravljanje hendikepom ima za cilj "liječenje", odnosno prilagođavanje pojedinca i promjenu ponašanja koja bi dovela do "skoro izlječenja" ili djelotvornog izlječenja. Pojedinac, u ovom slučaju, svoju invalidnost mora prevazići medicinskom njegom. U medicinskom modelu, medicinska njega se posmatra kao glavno pitanje, a na političkom nivou, glavni odgovor je modifikacija ili reforma zdravstvene politike.^[13][14]

Društveni model

Glavni članak: Socijalni model invalidnosti

Socijalni model invalidnosti vidi "invalidnost" kao društveno kreirani problem i pitanje potpune integracija pojedinaca u društvo. U ovom modelu invalidnost nije atribut pojedinca, već složena kolekcija uslova koje stvara društveno okruženje. Upravljanje problemom zahtijeva društveno djelovanje i kolektivna je odgovornost društva da stvori zajednicu u kojoj su ograničenja za osobe s invalidnošću minimalna. Invalidnost je i kulturna i ideološka u stvaranju. Prema socijalnom modelu, jednak pristup za nekoga sa oštećenjem/invalidnošću je briga za ljudska prava.^[15][14] Socijalni model invaliditeta naišao je na kritiku. Prepoznajući važnost koju socijalni model igra u naglašavanju odgovornosti društva, naučnici, uključujući Toma Shakespearea, ističu granice modela i podstiču potrebu za novim modelom koji će prevazići „medicinski vs. "dihotomija.^[16] Ograničenja ovog modela znače da često vitalne usluge i informacije sa kojima se suočavaju osobe sa invaliditetom jednostavno nisu dostupne, često zbog ograničenog ekonomskog povrata u njihovoj podršci.^[17]

Neki kažu da je medicinska humanistika plodno polje u kojem bi se mogao premostiti jaz između medicinskog i socijalnog modela invalidnosti.^[18]

Društvena konstrukcija

Društvena konstrukcija invalidnosti je ideja da je ona konstruisana društvenim očekivanjima i institucijama, a ne biološkim razlikama. Isticanje načina na koji društvo i institucije konstruišu invalidnost je jedan od glavnih fokusa ove ideje.^[19] Na isti način na koji rasa i spol nisu biološki fiksirani, nije ni invalidnost.

Otprilike početkom 1970-ih, sociolozi, posebno Eliot Friedson, počeli su da tvrde da se teorija označavanja i socijalna devijantnost mogu primijeniti na studije invalidnosti. To je dovelo do stvaranja teorije socijalne konstrukcije invalidnosti. Društvena konstrukcija invalidnosti je ideja da je konstruisana kao društveni odgovor na odstupanje od norme. Medicinska industrija je kreator društvene uloge oboljelih i invalida. Medicinski radnici i ustanove, koji posjeduju stručnost o zdravlju, imaju sposobnost definiranja zdravstvenih i fizičkih i psihičkih normi. Kada pojedinac ima osobinu koja stvara oštećenje, ograničenje ili ograničenje u dostizanju društvene definicije zdravlja, pojedinac se označava kao invalid. Prema ovoj ideji, invalidnost nije definirana fizičkim karakteristikama tijela, već odstupanjem od društvene konvencije zdravlja.^[20]

Društvena konstrukcija invaliditeta bi tvrdila da je stav medicinskog modela invalidnosti da je invalidnost oštećenje, ograničenje ili ograničenje pogrešno. Umjesto toga, ono što se vidi kao invalidnost je samo razlika u pojedincu od onoga što se smatra "normalnim" u društvu.^[21]

Demografija

Procjene o broju osoba s invalidbošću širom svijeta i širom zemlje su problematične. Bez obzira na različite pristupe definisanju invaliditeta, demografi se slažu da je svetska populacija osoba sa invalidnošću veoma velika. Naprimjer, 2012. godine Svjetska zdravstvena organizacija procijenila je svjetsku populaciju od 6,5 milijardi ljudi. Od toga, skoro 650 miliona ljudi, ili 10%, procijenjeno je da su umjereni ili teški invalidi.^[22] Međunarodna organizacija rada je 2018. godine procijenila da oko milijardu ljudi, jedna sedmina svjetske populacije, ima invaliditet, 80% njih u zemljama u razvoju, a 80% radno sposobnog. Računalo se da će isključivanje osoba sa invaliditetom iz radne snage koštati do 7% bruto domaćeg proizvoda.^[23]

Zemlje u razvoju

Invalidnost je češća u zemljama u razvoju nego u razvijenim zemljama. Smatra se da je veza između invalidnosti i siromaštva dio "začaranog kruga" u kojem se ovi konstrukti međusobno pojačavaju.^[24]

Također pogledajte

• Ergonomija
• Ableizam
• Pristupačnost
• Pomoćna tehnologija
• Zlostavljanje invalidnosti
• Oznaka invalidnosti
• Zločin iz mržnje prema invalidima
• U nedostatku
• Sindrom slabosti
• Fiziološki funkcionalni kapacitet