Justin II

Justin II. (Flavius Iustinus Iunior Augustus, 520 - 578) bio je istočnorimski (bizantski) car koji je vladao od 565. do 578. godine.

Justin II.

Vladavina Justina II.

Justin II. vladao je Istočnim Rimskim Carstvom od 15. novembra 565. do svoje smrti. Kao nećak Justinijana I., stupio je na prijesto u okolnostima koje su već u početku bile obilježene fiskalnom iscrpljenošću i geopolitičkom nestabilnošću. Njegov dolazak na vlast bio je legitimiziran svjedočenjem dvorskog dostojanstvenika Kalinika, koji je tvrdio da je Justinijan na samrtnoj postelji imenovao Justina, sina Vigilantije, za nasljednika.^[1]

U unutrašnjoj politici Justin II. se u većoj mjeri oslanjao na konstantinopoljsku aristokratiju nego njegovi prethodnici. Među ključnim osloncima vlasti bili su patrijarh Jovan Skolastik i Tiberije, zapovjednik ekskubitora i budući car. Na početku vladavine car je proveo mjere usmjerene na konsolidaciju države, uključujući otplatu dugova Justinijana I., rješavanje sudskih sporova i proglašenje opće religijske tolerancije. Istovremeno je eliminirao potencijalne pretendente na prijesto, među kojima se isticao njegov rođak, Germanov sin, koji je 566. godine ubijen u egzilu u Egiptu. Justin II. je prekinuo dugogodišnju praksu isplaćivanja novčanih naknada vanjskim neprijateljima, što je, u kombinaciji s ispražnjenom državnom riznicom, imalo ozbiljne posljedice po sigurnost granica. Najteži udarac na zapadu predstavljala je langobardska invazija Italije 568. godine, kada je kralj Alboin poveo etnički heterogenu skupinu naroda iz Panonije i započeo trajnu destabilizaciju italskih provincija, koje Carstvo više nije bilo u stanju efikasno braniti.^[1]

Odbrana Balkana

Za razliku od Italije, veća pažnja bila je posvećena Balkanu, gdje se nakon nestanka Gepida učvrstio Avarski kaganat. Avari su uspostavili konfederativni sistem vlasti nad potčinjenim narodima, uključujući Slavene, koji su zadržali određeni stepen autonomije, ali su bili obavezni na davanja i vojnu službu. Ovakva struktura dodatno je otežala odbranu dunavske granice i povećala pritisak na balkanske provincije.^[2]

Sukob sa Iranom

Najznačajniji vanjskopolitički izazov Justinove vladavine bio je veliki rat sa Sasanidskim Iranom, započet 572. godine. Sukob je proistekao iz dugotrajnih napetosti uprkos formalnom miru iz 562. godine, a dodatno je potaknut pobunama u Armeniji i Iberiji, koje je Carstvo podržavalo. Rat je zahvatio široko područje od Kavkaza do Mezopotamije i zahtijevao ogromne ljudske i materijalne resurse. Iako su Romeji u pojedinim fazama ostvarili značajne vojne uspjehe, tek je imenovanje Mauricija za vrhovnog zapovjednika na Istoku omogućilo stabilizaciju fronta.^[3]

U posljednjim godinama vladavine Justin II. je zbog psihičkog sloma prepustio vlast Tiberiju Konstantinu, koji je preuzeo vođenje države i koncentrirao se na istočni front, svjestan nemogućnosti uspješnog ratovanja na više bojišta istovremeno.^[4]