Pjevanje

Pjevanje je čin stvaranja muzičkih zvukova glasom.^[1][2][3] Osoba čija je profesija pjevanje naziva se pjevač, umjetnik ili vokal (u džezu i/ili popularnoj muzici).^[4][5] Pjevači izvode muziku (arije, recitative, pjesme itd.) koja se može pjevati sa ili bez pratnje muzičkih instrumenata. Pjevanje se često izvodi u ansamblu muzičara, kao što je hor. Pjevači mogu nastupati kao solisti ili u pratnji bilo čega, od jednog instrumenta (kao u umjetničkim pjesmama ili nekim džez stilovima) do simfonijskog orkestra ili big benda. Različiti stilovi pjevanja uključuju umjetničku muziku poput opere i kineske opere, indijsku muziku, grčku muziku, japansku muziku i religiozne muzičke stilove kao što su gospel, tradicionalni muzički stilovi, world muzika, džez, bluz, gazel i popularne muzičke stilove kao što je pop, rock i elektronska plesna muzika.

Pjevač Harry Belafonte

Pjevanje može biti formalno ili neformalno, aranžirano ili improvizirano. Može se raditi kao oblik vjerske pobožnosti, kao hobi, kao izvor zadovoljstva, utjehe, kao dio rituala, tokom muzičkog obrazovanja ili kao profesija. Izvrsnost u pjevanju zahtijeva vrijeme, posvećenost, poduku i redovnu praksu. Ako se vježba redovno, onda zvuci mogu postati jasniji i jači.^[6] Profesionalni pjevači obično grade svoju karijeru oko jednog specifičnog muzičkog žanra, kao što je klasika ili rock, iako postoje pjevači koji uspješno pjevaju u više žanrova. Profesionalni pjevači obično prolaze obuku glasa koju obezbjeđuju učitelji glasa ili vokalni treneri tokom karijere.

Opis usne šupljine

Pjevački glas

Sa fizičkog aspekta, pjevanje ima jasno definisanu tehniku koja zavisi od upotrebe pluća, koja djeluju kao izvor zraka; grkljana, koji djeluje kao trska ili vibrator; grudne i moždane šupljine te skeleta, koji imaju ulogu pojačivača, slično cijevi kod puhačkog instrumenta; i jezika, koji zajedno s nepcem, zubima i usnama artikuliše i oblikuje suglasnike i samoglasnike na pojačani zvuk. Iako ova četiri mehanizma funkcionišu nezavisno, oni su usklađeni prilikom uspostavljanja vokalne tehnike i međusobno djeluju jedni na druge.^[7]

Tokom pasivnog disanja, zrak se udiše pomoću dijafragme, dok izdah nastaje bez posebnog napora. Izdah se može potpomognuti radom trbušnih mišića, unutrašnjih međurebarnih i donjih karličnih mišića. Udah se olakšava korištenjem vanjskih međurebarnih mišića, skalena i sternokleidomastoidnih mišića. Visina tona se mijenja pomoću glasnica. Kada su usne zatvorene, to se naziva mumlanje.

Zvuk pjevačkog glasa svake osobe potpuno je jedinstven, ne samo zbog stvarnog oblika i veličine glasnica, već i zbog veličine i oblika ostatka tijela te osobe. Ljudi imaju glasne nabore (glasnice) koji se mogu opuštati, zatezati ili mijenjati svoju debljinu, a preko njih zrak može prolaziti pod različitim pritiscima. Oblik grudnog koša i vrata, položaj jezika i napetost drugih, inače nevezanih mišića, mogu se mijenjati. Svaka od ovih promjena rezultira promjenom visine tona, jačine (glasnoće), boje ili kvaliteta proizvedenog zvuka. Zvuk također rezonira u različitim dijelovima tijela, a veličina i koštana građa pojedinca mogu uticati na zvuk koji proizvodi.

Pjevači mogu naučiti kako da projektuju zvuk na određene načine kako bi bolje rezonirao unutar njihovog vokalnog trakta. Ovo se naziva vokalna rezonancija. Još jedan važan faktor u zvuku i produkciji glasa je funkcija grkljana, kojim ljudi mogu upravljati na različite načine kako bi proizveli različite zvukove. Ove različite funkcije grkljana opisuju se kao različiti vokalni registri.^[8] Glavni način na koji pjevači to postižu jeste korištenje tzv. pjevačkog formanta, koji se pokazao posebno prilagođenim najosjetljivijem dijelu slušnog frekvencijskog spektra ljudskog uha.^[9][10]

Također je pokazano da se snažniji glas može postići kada je sluznica glasnica deblja i nalik tečnosti.^[11][12] Što je sluznica savitljivija, to je efikasniji prijenos energije iz protoka zraka na glasnice.^[13]

Također pogledajte

• Spisak pjevača i muzičkih grupa
• Etta James