Sunitski islam

Sunitski islam je najveći ogranak islama kojeg slijedi između 85% i 90% muslimana.^[1][2] Sunitski muslimani (arapski: أهل السنة والجماعة‎, fonetski: ʾAhlu-s-Sunnati wa-l-Jamāʿah), su "vjernici koji slijede sunnet poslanika Muhammeda^[3] i čine većinu ummeta." Kraće, najčešće se zovu sunitskim muslimanima, sunitima ili sunijama.

Sunitski islam se ponekad navodi kao ortodoksni oblik islama^[4][5][6] iako neki naučnici smatraju ovaj prijevod neprikladnim.^[7][8] Riječ sunit vodi porijeklo od riječi sunnet (arapski: سنة‎) koje označava sve ono što je govorio i radio poslanik Muhammed, a što je potvrđeno u hadisima.

Suniti metodologiju crpe iz Svete Knjige Kur'ana i hadisa sadržanih u Al-Kutub al-Sittahu. Zakoni se također donose prema ova dva osnovna izvora s dodatkom metoda pravnog obrazloženja (kijasa) i koncenzusa učenjaka (idžma). Postoji više mišljenja učenjaka po pitanju svih segmenata izučavanja vjere te su ona vremenom svrstana u jedan od četiri glavna mezheba ili se odgovori na pitanja traže u Islamskom Zakonu (idžtihad). Suniti vjeruju da su učenja sve četiri škole ispravna i da se ne razlikuju u temeljnim uvjerenjima i praktikovanju islama, već u različitim shvatanjima fikha od strane imama, osnivača mezheba, te njihovih učenika.

Razlike između sunitskih i šiitskih muslimana proizašle su iz neslaganja oko sukcesije Muhammeda i kasnije su dobile širi politički značaj, kao i teološku i pravnu dimenziju.^[9] Prema sunitskoj tradiciji, Muhammed nije ostavio nasljednika i učesnici događaja Saqifah imenovali su Ebu-Bekra kao sljedećeg na redu (prvog halifu).^[9][10][11] Ovo je u suprotnosti sa šijitskim stavom, koji smatra da je Muhammed imenovao svog zeta i rođaka Alija ibn Ebu-Taliba za svog nasljednika.^[12]

Kur'an, zajedno s hadisima (posebno onima prikupljenim u Kutub al-Sittah) i obavezujućim pravnim konsenzusom, čine osnovu cijele tradicionalne jurisprudencije unutar sunitskog islama. Šerijatske presude su izvedene iz ovih osnovnih izvora, u kombinaciji sa analognim obrazloženjem, razmatranjem javnog blagostanja i pravnom diskrecijom, koristeći principe jurisprudencije koje su razvile tradicionalne pravne škole. Što se tiče vjere, sunitska tradicija podržava šest stubova imana (vjere) i uključuje škole Ash'ari i Maturidi Kalama (teologije), kao i tekstualističku školu poznatu kao tradicionalistička teologija.

Terminologija

Sunet

Arapski izraz sunet, prema kojem su suniti nazvani, star je i ima korijene u predislamskom jeziku. Korišten je za tradicije koje je većina ljudi slijedila.^[13] Pojam je dobio veći politički značaj nakon ubistva trećeg halife Osmana (r. 644–656). Kaže se da je Malik el-Aštar, poznati Alijev sljedbenik, ohrabren tokom bitke kod Sifina izrazom, Alijev politički rival Mu'avija ubija sunet. Nakon bitke, dogovoreno je da se "ispravni sunnet, koji ujedinjuje, a ne razdvaja" treba konsultovati kako bi se riješio sukob. Još uvijek nije poznato vrijeme kada je termin sunet postao skraćeni oblik za "Sunnet Poslanika" (Sunnet en-Nabī).^[14] Tokom Emevijskog halifata, nekoliko političkih pokreta, uključujući šije i haridžije, pobunilo se protiv formiranja države. Vodili su svoje bitke u ime "Božije knjige (Kur'ana) i Sunneta njegovog Poslanika".^[15] Tokom drugog građanskog rata (680–92) termin Sunet dobio je konotacije kritičke prema šiitskim doktrinama. Bilježi ga Masruk ibn el-Adsčda (umro 683), koji je bio muftija u Kufi, potrebu da se voli prva dva halifa Ebu-Bekr i Omer ibnul-Hattab i da se prizna njihov prioritet (Fadā'il). Masrukov učenik, učenjak eš-Šabī (umro između 721. i 729), koji je prvi stao na stranu šiita u Kufi tokom građanskog rata, ali se odvratio s gađenjem zbog njihovog fanatizma i na kraju odlučio da se pridruži Emevijskom halifi Abdul Maliku, popularizirao je koncept sunneta.^[16] Eš-Šabi je također prenio da ga je uvrijedila mržnju usmjerena na Aišu i smatrao je kršenjem Sunneta.^[17]

Termin sunnet umjesto dužeg izraza ahl as-sunet ili ahl as-sunnah wa l-jamāʻah kao grupni naziv za sunite je relativno mlada pojava. Vjerovatno je to bio Ibn-Tejmije, koji je prvi put upotrijebio skraćenicu.^[18] Kasnije su ga popularizirali panislamski učenjaci kao što je Muhammad Rašid Rida u svojoj raspravi.^[19] Termin "suniti" se obično koristi u arapskom diskursu kao oznaka za sunitske muslimane, kada se namjeravaju suprotstaviti šiitima. Par riječi "Suniti-Šiiti" se također koristi u zapadnoj istraživačkoj literaturi za označavanje sunitsko-šiitskog kontrasta.^[20]

Ehli sunnet

Jedan od najranijih pratećih dokumenata za ehli sunnet potiče od Basričkog učenjaka Muhameda Ibn Sirija (um. 728). Spominje se u Sahihu Muslima koji je citiran sa: "Ranije se nije pitalo za Isnad. Ali kada je počela fitna, jedan je rekao: 'Imenujte nas svojim obavještavačima'. Zatim bi im odgovarali: Ako su bili su ljudi iz Sunneta, vi prihvatate njihov hadis, ali ako su oni ljudi novotarija, hadis je odbačen."^[21] G.H.A. Juynboll je pretpostavio da termin fitna u ovoj izjavi nije vezan za prvi građanski rat (665–661) nakon ubistva Osmana, već za drugi građanski rat (680–692)^[22] u kojem je islamska zajednica podijeljena na četiri strane (Abdulah ibn Zubejr, Emevije, šiiti pod El-Muhtar i haridžije). Izraz ehli-sunnet označava u ovoj situaciji koji se držao podalje od heretičkih učenja različitih zaraćenih strana.^[23]

Izraz ehli sunnet je uvijek bio pohvalna oznaka. Ebu-Hanifa (um. 769), koji je saosjećao s Murdšijom, insistirao je da su to "pravedni ljudi i ljudi Sunneta" (ahl al-ʿadl wa-ahl as-sunna).^[24] Prema Josefu van Essu, ovaj izraz nije značio više od "časnih i pravednih ljudi koji vjeruju".^[25] Među hanefijama su oznake ehli-sunnet i ehl al-adl (ljudi pravednika) dugo vremena bile zamjenjive. Tako je hanafija Abul-Kasim el-Samarkandi (um. 953), koji je sastavio katekizam za Samanide, koristio nekad jedan, a nekad drugi za svoju grupu.^[26]

U jednini od ehl sunnet je bio ṣāḥib sunnet (pridržavanje sunneta).^[27] Ovaj izraz je, na primjer, koristio Abdullah ibn el-Mubarak (umro 797) za osobu koja se distancira od učenja šiita, haridžija, kadarita i murdžita.^[28] Osim toga, pridjev sunnīt je također korišten za pojedinačnu osobu. Tako je zabilježeno, kufistički učenjak Kur'ana Abu Bakr ibn ʿAjaš (umro 809) upitan je kako je on "sunit". On je odgovorio sljedeće: "Onaj ko se, kada se spomenu heresi, ne uzbuđuje nijednom od njih."^[29] Andaluzijski učenjak Ibn Hazm (um. 1064) kasnije je učio da onaj ko ispovijeda islam može podijeliti u četiri grupe: ehli-sunnet, muteziliti, murdžiti, šiiti, haridžije.^[30] Mu'taziliti su ovdje zamijenili Kadarite.

U 9. vijeku se počeo širiti termin ehli sunnet sa daljnjim pozitivnim dodacima. Abu al-Hasan al-Ashari je za svoju vlastitu grupu koristio izraze kao što su ahl as-sunna wa-l-istiqāma ("ljudi sunneta i pravosti"), ahl as-sunna wa-l-ḥadīṯ ("ljudi sunneta i Hadis")^[31] ili ahl al-ḥaqq wa-s-sunna^[32] ("ljudi istine i sunneta").

Historija

Nakon smrti poslanika Muhammeda, muslimani prihvataju Ebu-Bekra za svog prvog halifu (vođu). Tek kasnije pojavom šiizma oni muslimani koji su smatrali Ebu-Bekra svojim prvim vođom postaju suniti.

Suniti vrijeme vladavine prve četvorice halifa zovu vladavinom pravednih halifa. Prvi je bio Ebu-Bekr Siddik, poslije kojeg su vladali Omer ibnul-Hattab, Osman ibn Affan i Ali ibn Ebu-Talib, svi sa titulom pravedni.^[33] Suniti su priznavali različite vladare kao halife, iako nikoga nisu uključili na listu pravednih nakon ubistva Alija, sve dok kalifat nije ustavno ukinut u Turskoj 3. marta 1924.

Pripadnici

Zemlje prema postotku stanovništva koje prakticira islam.^[34]

  Suniti

  Šiiti

  Ibadije

Suniti vjeruju da su ashabi bili najbolja generacija muslimana, jer su Bog i Muhammed prihvatili njihov integritet. Srednjovjekovni izvori čak zabranjuju njihovo psovanje ili ocrnjivanje.^[35] Svoje tvrdnje temelje na osnovu hadisa poslanika Muhammeda poput onoga kojeg prenosi Abdullah ibn Mas’ud: "Najbolji od mog ummeta su ashabi, zatim generacije poslije njih pa onda generacije poslije ovih". Potvrda ovoga stoji u Kur'anu u suri At-Tawbah, 100. ajet: "Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh".

Stoga se narativi ashaba također pouzdano uzimaju u obzir za poznavanje islamske vjere. Poslanik Muhammed je zadatak sastavljanja objave u Kur'an dodijelio ashabima koji su s koljena na koljeno prenijeli veliki broj hadisa koji su kasnije zapisani u velike zbirke.

Sunitski islam nema formalnu hijerarhiju. Lideri su neformalni i stiču uticaj kroz učenje kako bi postali učenjaci islamskog prava (šerijata) ili islamske teologije (Kalām). I vjersko i političko vodstvo u principu je otvoreno za sve muslimane.^[36] Prema Islamskom centru Colombije, Južna Karolina, svako ko ima inteligenciju i volju može postati islamski učenjak. Tokom bogosluženja u podnevnoj džamiji petkom, džemat će izabrati dobro obrazovanu osobu koja će voditi službu, poznatu kao hatib (onaj koji govori).^[37]

Istraživanje koje je sproveo Pew Research Center 2010. i objavljeno u januaru 2011.^[38] pokazalo je da širom svijeta ima 1,62 milijarde muslimana, a procjenjuje se da je preko 85–90% suniti.^[39]