Dmitrij Šostakovič
ruski skladatelj / From Wikipedia, the free encyclopedia
Dmitrij Dmitrijevič Šostakovič (rus. Дми́трий Дми́триевич Шостако́вич, Sankt-Peterburg 12./25. rujna 1906. – Moskva, 9. kolovoza 1975.), bio je ruski skladatelj koji je živio i stvarao u doba Sovjetskoga Saveza. Imao je vrlo kompleksan odnos sa sovjetskom vladom te pretrpio dvije javne osude svoje glazbe, 1936. i 1948. Unatoč tome, ali i činjenici da su mu djela povremeno bila zabranjivana za izvođenje, Šostakovič je ipak bio najpopularniji i najbolji sovjetski skladatelj svog naraštaja. Za svoje je umjetničko djelovanje primio mnoge nagrade, a služio je i u Vrhovnom Sovjetu.
Dmitrij Dmitrijevič Šostakovič Дми́трий Дми́триевич Шостако́вич | |
---|---|
Dmitrij Šostakovič 1950. | |
Životopisni podatci | |
Rodno ime | Dmitrij Dmitrijevič Šostakovič |
Rođenje | 12. rujna 1906., Sankt-Peterburg, Rusija |
Smrt | 9. kolovoza 1975., Moskva, Rusija |
Djelo | |
Razdoblje | neoklasicizam |
Poznatija djela | 5. simfonija u d-molu 7. simfonija u C-duru "Lenjingradska" 10. simfonija u e-molu Jazz suita br.2 opera Ledi Makbet Mcenskoga okruga |
Nagrade | |
Nagrade | Glazbena nagrada Léonie Sonning 1973. |
Portal o glazbi | |
Portal o životopisima |
Nakon razdoblja pod utjecajem Prokofjeva i Stravinskog (1. simfonija), Šostakovič prelazi na modernizam (2. simfonija i opera Nos) prije no što razvija hibridni stil u Ledi Makbet Mcenskoga okruga i u nesretnoj 4. simfoniji. Taj stil obuhvaćao je razdoblja od neoklasicizma (s izraženim Stravinskijevskim utjecajem) pa do postromantizma (s jasnim Mahlerovskim utjecajem). Njegova tonalitetnost često je uključivala korištenje modalnosti i nekih neoklasicističkih harmonija à la Hindemith i Prokofjev. U svojoj glazbi Šostakovič je redovito koristio snažne kontraste i elemente groteske, a osobito se ponosio svojom orkestracijom koja je uvijek čista i dobro osmišljena. Pojedine Šostakovičeve skladbe u mnogočemu su srodne Mahlerovom i Rimski-Korsakovom skladateljskom stilu, a u najuspjelija mu djela najčešće ubrajaju njegovih petnaest simfonija i isto toliko gudačkih kvarteta. Ostala djela uključuju opere, šest solističkih koncerata i zapažena ostvarenja na polju filmske glazbe. David Fanning u Rječniku glazbe i glazbenika Grove piše: