Dugovalno zračenje
From Wikipedia, the free encyclopedia
Dugovalno zračenje je dio infracrvenoga zračenja valne duljine veće od 3 μm. U meteorologiji se prema podrijetlu razlikuje dugovalno toplinsko zračenje Zemlje ili dugovalno zračenje Zemlje (od 4 do 50 μm), koje nastaje apsorpcijom (upijanjem) Sunčeva kratkovalnog zračenja, te dugovalno zračenje atmosfere, koje nastaje apsorpcijom toplinskoga zračenja Zemlje (od 4 do 120 μm) različitim plinovima (vodenom parom, vodenim kapljicama, metanom, ugljičnim dioksidom). Dio infracrvenog zračenja odlazi u svemir (30%), a veći dio (70%) vraća se prema Zemlji kao protuzračenje atmosfere, koje time povećava temperaturu Zemljine površine (staklenički učinak).[1]