Elektrokemijska korozija
From Wikipedia, the free encyclopedia
Elektrokemijska korozija ili galvanska korozija je vrsta korozije koja se zbiva u elektrolitima. Elektrokemijsku koroziju uzrokuje djelovanje korozijskih galvanskih članaka nastalih na površini metala izloženoj elektrolitu. Neplemenitiji dijelovi površine pritom su anode, na kojima se metal troši ionizacijom, otapanjem u elektrolitu uz istodobno oslobađanje viška elektrona (elektrolitska disocijacija), koji kroz metal putuju prema plemenitijim dijelovima površine, katodama, gdje se vežu s oksidansima (takozvanim depolarizatorima) iz okoline (elektrokemijska redukcija). U vodenim elektrolitima najčešći su oksidansi otopljeni kisik i vodikovi kationi. Na te primarne reakcije na elektrodama korozijskoga članka obično se nadovezuju sekundarne reakcije, koje često daju čvrste produkte, među kojima je najpoznatija hrđa, smjesa hidratiranih željeznih oksida. Neki čvrsti produkti (na primjer patina na bakru i njegovim slitinama), za razliku od hrđe, koče koroziju.[2]
Elektrokemijska korozija je redoks proces u kojemu nastaje oksidacija metala (koji daje elektrone) u slobodni metalni ion, te redukcija nekog depolizatora (koji prima elektrone). Elektrokemijska korozija nastaje u prirodnoj i tehničkoj vodi, u vodenim otopinama kiselina, lužina (baza), soli i drugih tvari, u tlu, u sokovima biološkog podrijetla, u talinama soli i hidroksida, te u atmosferi. Atmosfera, doduše, nije elektrolit, ali se atmosferska korozija odvija u vodenom kondenzatu koji zbog vlažnosti zraka nastaje na metalnoj površini i ima svojstva elektrolita.[3]