Fotonaponski sustavi
From Wikipedia, the free encyclopedia
Fotonaponski sustavi mogu se podijeliti u dvije osnovne grupe;
- prva grupa su takozvani samostalni ili izolirani sustavi (eng. off-grid) u kojima se proizvedena električna energija pohranjuje najčešće u baterije ili akumulatore
- druga grupa su, danas sve rasprostranjeniji i suvremeniji, mrežni sustavi (eng. on-grid ili gried tied) koji proizvedenu električnu energiju predaju u elektroenergetski sustav.[1]
Elemente fotonaponskog sunčevog sustava najvećim dijelom određuju karakteristike građevine (položaj, orijentacija, dimenzije) na kojoj će sustav biti ugrađen. Što se tiče položaja, prvo uzimamo u obzir postoji li u blizini izgrađen elektroenergetski sustav. Ako on nije izgrađen, ili je priključna točka uglavnom daleko, a time priključak skup, tada možemo razmotriti izgradnju samostalnog (izoliranog) sustava čije se troškovi mogu usporediti s troškovima priključka na električnu mrežu. Ako su ti troškovi slični, ili je samostalni sustav čak malo i skuplji od priključka na električnu mrežu, izgradnja se isplati jer će proizvedena električna energija biti besplatna.[2]
U naseljenim mjestima električna mreža je svugdje izgrađena i na tim lokacijama moguće je izgraditi mrežni sustav jer su zakonski oviri za tu mogućnost stvotreni. Tada još uvijek imamo mogućnost izbora samostalnog (izoliranog) sustava, ali u ovom slučaju su znatne ekonomske prednosti na strani mrežnih sustava.
U Europi su tipični mrežni sustavi s takozvanim inteligentnim inverterom (pretvarač) koji uz veliku pogonsku sigurnost uključuje sustav na električnu mrežu. Karakteristika inteligentnog invertera je da električnu energiju koju proizvodi fotonaponski sustav usklađuje s parametrima električne mreže. Druga karakteristika je da u slučaju nestanka električne energije isključuje sunčev sustav iz mreže. Za to postoji više razloga, ali prvenstveno sigurnosni, da pri mogućem održavanju električne mreže ne ugrožava radnike koji rade na mreži.