From Wikipedia, the free encyclopedia
Franjo Trenk (njemački: Franz von der Trenck) (Reggio Calabria, Italija, 1. siječnja 1711. – tamnica Spielberg u Brnu, 4. listopada 1749.) bio je hrvatski barun, austrijski pukovnik.
Franjo Trenk | |
---|---|
Barun Franjo Trenk. | |
Opći životopisni podatci | |
Datum rođenja | 1. siječnja 1711. |
Mjesto rođenja | Reggio Calabria |
Datum smrti | 4. listopada 1749. |
Mjesto smrti | tamnica Spielberg u Brnu |
Nacionalnost | Prus |
Puno ime | Franz Seraphicus barun von der Trenck[1] |
Supruga | barunica Josephine von Tillier |
Titule | barun |
Knjige | Merckwürdiges Leben und Thaten Des Welt-berühmten Herrn Francisci Frey-Herrn von der Trenck |
Opis vojnoga službovanja | |
Čin | pukovnik |
Ratovi | Austrijski nasljedni rat (1740. – 1748.), Drugi šleski rat (1744. – 1745.) |
Važnije bitke | bitka kod Stockstadta (1743.), bitka za Soor (30. rujna 1745.) |
Vojska | austrijska vojska, ruska vojska |
Jedinice | husarska pukovnija grofa Kumingtona, Trenkovi panduri |
Franjo Trenk rodio se je u Reggio Calabriji 1711. godine. Rodio se je kao treće dijete u obitelji oca baruna Ivana Trenka (njem. Johann Heinrich von der Trenck) i majke Marie Anne von Ketteler. Bio je sin Prusa koji je iz zahvalnosti što je dobio dobru vojnu službu od carice i kraljice Marije Terezije, prešao na katoličanstvo. Iako nije bio Hrvat podrijetlom, pojava baruna Franje Trenka u povijesti hrvatskoga naroda i povijesti ratovanja ostavila je upečatljiv dojam. Pod njegovim zapovjedništvom Hrvati, poglavito iz hrvatske regije Slavonije, proslavili su se kao izvrsni ratnici. Otac mu je bio vojni zapovjednik brodske Tvrđave,[2] a on je odgojen kod šopronskih (Oedenburg) i požeških isusovaca. Godine 1728. stupio je u pješačku pukovniju grofa Nikole Pálffyja br. 8, koju je službu napustio 1731. godine. Od 1731. do 1737. godine živio je na svom imanju Brestovac. Kada mu je 1737. godine od kuge umrla supruga (barunica Josephine von Tillier) i četvero male djece,[3] ponovno se vojno aktivirao. Stupivši u rusku vojnu službu s 300 ljudi otišao je preko Poljske u Kijev, te se istaknuo u borbama na Bugu i dobio čin bojnika, no zbog sukoba s pretpostavljenima 1740. godine bio je prognan iz Rusije.[4] Od 1741. godine sudjelovao je u austrijskom nasljednom ratu s 1200 dragovoljaca i pomilovanih hajduka poznatih pod imenom Trenkovi panduri, s kojima je uspješno ratovao u Šleskoj, Austriji, Bavarskoj i Češkoj. U prosincu 1742. vratio se u Slavoniju gdje je nakon očeve smrti 1743. godine naslijedio njegov posjed (Brestovac, Pleternicu i Pakrac), a poslije je kupio Veliku i Nuštar. Nakon toga se s pandurima, koje je u Beču 1744. godine preustrojio u regularnu pukovniju, vratio na bojište gdje se posebno istaknuo u bitkama na Rajni, pri zauzimanju Českih Budějovica i u bitki kraj Kolína u Češkoj. U prosincu 1745. godine vratio se u Slavoniju u činu pukovnika.[4]
Trenk je preživio 102 dvoboja.[5] Što u ratu, što u dvobojima ranjen je 14 puta, a dva puta osuđivan je na smrt.[5] Za života je govorio "Ich bin Schlavoner",[6] i kada je to govorio plemić pruskoga podrijetla, onda je imao dobar razlog za to. Uz njegovu genijalnost Hrvati su u Europu uveli prvu vojnu glazbu, prvi su u Europi koristili turski instrument činele. Koliko su panduri bili cijenjeni kao ratnici govori podatak kako su se u razdoblju njihova ratovanja u cijeloj Europi izrađivali dugi lovački noževi s natpisima VIVAT PANDUR i s vrhom koji se zvao pandur spitze.
Mnogobrojni Trenkovi protivnici dizali su optužbe protiv Trenka. Uglavnom su ga tužili otpušteni časnici, a optuživali su ga za:
Na sudu su se sve optužbe pokazale neutemeljene, međutim njegovi protivnici neumorno su obnavljali postupak. Kraljica je predlagala Trenku neka moli oprost, ali njegov ponos mu to nije dopuštao. Osuđen je u Beču 1747. godine na gubitak čina i doživotnu tamnicu, a njegova velika imanja pripala su Dvorskoj komori.[4]
Svoj i mladi burni život skončao je u 38. godini, 4. listopada 1749. godine, u zatvoru tvrđave Spilberg u Brnu, u Moravskoj,[3] nakon što je napisao oporuku i dvije knjige memoara. Prema kraljičinoj želji njegov boravak u zatvoru je učinjen izrazito ugodnim tako da je imao osobnog slugu i mogao se kretati slobodno po dvorcu. Njegovo tijelo, odjeveno u kapucinsku halju, položeno je u kriptu kapucinskoga samostana u Brnu, na zemljanom tlu i s glavom položenom na dvije cigle, a zbog atmosferskih prilika njegovo se tijelo u kripti osušilo i mumificiralo.[7] Kasnije ga je njegov pranećak Heinrich von Trenck premjestio u lijes sa staklenim poklopcem u kojemu i danas leži.[7] O navodnoj autobiografiji koja je inspirirala Srećka Albinija za stvaranje operete Barun Trenk,[5] postoje prijepori[8] ↓1.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.