Franjo Tuđman
hrvatski političar, predsjednik i vojnik / From Wikipedia, the free encyclopedia
Franjo Tuđman (Veliko Trgovišće, 14. svibnja 1922. – Zagreb, 10. prosinca 1999.), hrvatski povjesničar, akademik HAZU, državnik, prvi predsjednik suverene i samostalne Republike Hrvatske i vrhovnik[1] Hrvatske vojske.
Franjo Tuđman | |
Potpis | |
predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske | |
---|---|
trajanje službe 30. svibnja 1990. – 25. srpnja 1990. | |
Prethodnik | Ivo Latin |
Nasljednik | Franjo Tuđman (kao predsjednik Republike Hrvatske) |
1. predsjednik Republike Hrvatske | |
trajanje službe 25. srpnja 1990. – 10. prosinca 1999. | |
Prethodnik | Franjo Tuđman (kao predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske) |
Nasljednik | Stjepan Mesić u međuvremenu kratko Vlatko Pavletić (o. d.) i Zlatko Tomčić (o. d.) |
1. predsjednik HDZ-a | |
trajanje službe 17. lipnja 1989. – 10. prosinca 1999. | |
Nasljednik | Ivo Sanader |
Rođenje | 14. svibnja 1922., Veliko Trgovišće, Hrvatska |
Smrt | 10. prosinca 1999., Zagreb, Hrvatska |
Politička stranka | SKH (1942. – 1967.) HDZ (1989. – 1999.) |
Zanimanje | vojna osoba, povjesničar, državnik |
Sudionik antifašističkog pokreta od 1941., kao obavještajni časnik. Nakon rata djeluje u Glavnom stožeru JNA u Beogradu, potom na visokim vojno-političkim položajima u Glavnoj personalnoj upravi JNA, Ministarstvu obrane i Generalštabu. Završio studij na Višoj vojnoj akademiji 1957.; čin general-majora stekao 1960. Na vlastiti zahtjev napustio vojnu službu 1961. te se posvetio znanstveno-istraživačkom radu.
Osnovao Institut za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, čiji je ravnatelj bio od 1961. do 1967. Stupanj doktora povijesnih znanosti postigao je 1965., a od 1963. do 1967. je izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Skupio je opsežnu povijesnu građu i pisao o povijesti Komunističke partije Hrvatske, u kojoj je, nasuprot jugoslavenskom unitarizmu, isticao nacionalnu sastavnicu njezine borbe protiv velikosrpskog režima Kraljevine Jugoslavije. Izbačen iz Saveza komunista 1967. i umirovljen.
1972. je osuđen na dvije godine zatvora zbog "nacionalizma", s obzirom na to da je njegov povjesničarski rad došao u koliziju sa službenom propagandom komunističke Jugoslavije; s odsluženja kazne bio je pušten nakon 9 mjeseci. Nakon intervjua švedskoj televiziji 1981. ponovo mu je suđeno zbog "kontrarevolucionarne djelatnosti"; u čemu je osobito bio "kriv" zbog revizije jugoslavenske propagande o Sabirnom logoru Jasenovac, koja je inzistirala na "Jasenovačkom mitu" o preko 700.000 žrtava tog logora; taj izrazito visoki broj žrtava je korišten za de facto demoniziranje Hrvata, čiji je nacionalizam predstavljao najočitiju prijetnju opstanku komunističke Jugoslavije. Tuđman se usudio prezentirati podatke 1964. godine službeno provedenog popisa žrtava rata u SFRJ, prema kojima je u Jasenovcu smrtno stradalo nekoliko desetaka tisuća ljudi, makar su podatci tog popisa - koji su opovrgavali neke ključne elemente propagande kojima je režim komunističke Jugoslavije opravdavao svoju vladavinu lišenu demokratskog legitimiteta - bili stavljeni do embargo sve do kraja SFR Jugoslavije.[2] Tuđman je osuđen na 3 godine zatvora, ali je s odsluženja kazne pušten 1983. iz zdravstvenih razloga. Tijekom 1984., vraćen je u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne, da bi nakon četiri mjeseca zbog pogoršanja zdravstvenog stanja bio uvjetno pušten iz zatvora.
Kao zagovornik hrvatske samostalnosti, politički se angažirao potkraj 1980-ih. Godine 1989. osniva Hrvatsku demokratsku zajednicu te do smrti ostaje njezin predsjednik. Nakon pobjede HDZ-a na izborima 1990. godine, izabran je za predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske. Nakon donošenja demokratskog Ustava 1990., izabran je 1992. godine za predsjednika Republike Hrvatske. Autor je Deklaracije o neovisnosti Hrvatske od 25. lipnja 1991. godine i preambule Ustava Republike Hrvatske.[3] Kao vrhovni zapovjednik, vodio je obranu Hrvatske u Domovinskom ratu. Reizabran je za predsjednika RH 1997., a Hrvatska demokratska zajednica ponovno pobjeđuje na parlamentarnim izborima 1992. i 1995. godine.
Temelji njegove politike bili su: ujedinjenje svih Hrvata, neovisno o ideološkoj usmjerenosti, u jedan političko-nacionalni pokret čiji je cilj bio samostalna država; ponovni ulazak u srednjoeuropski civilizacijski krug i debalkanizacija Hrvatske; obnavljanje potiskivanih i stigmatiziranih hrvatskih tradicija, kulture, jezika i povijesti.
Njegova je politika izazvala prijepore u dijelu domaće i međunarodne javnosti. Oporba ga je kritizirala zbog autoritarnog političkog nastupa i naglašeno stranačke vlasti, uz aferama opterećenu privatizaciju tzv. društvenog vlasništva. Otišao je, unatoč tomu, kao karizmatska ličnost, najzaslužnija što je Hrvatska stekla svoju neovisnost, obranila se od velikosrpske agresije i oslobodila svoja okupirana područja.
U njegovu čast, kao oblik jedne od najvećih počasti, zračna luka u Zagrebu nosi njegovo ime, kao i mostovi u Dubrovniku i Osijeku.
Uz Stjepana Radića i Antu Starčevića predstavlja simbol i oličenje hrvatske rodoljubne politike. Njegovim odlaskom završile su "zlatne devedesete" u kojima je Hrvatska putem prvih višestranačkih demokratskih izbora i pobjedom u Domovinskom ratu ostvarila devestoljetni san o hrvatskoj samostalnosti. U novom tisućljeću Hrvatsku je zahvatio val detuđmanizacije i umanjivanja vrijednosti Domovinskog rata, predvođen trećesiječanjskom vladom na čelu s Ivicom Račanom, predsjednikom RH i bivšim Tuđmanovim suradnikom Stjepanom Mesićem; detuđmanizaciju je potom još nekoliko godina nastavila vlada RH predvođena premijerom Ivom Sanaderom. ↓bilj