Istarski egzodus
From Wikipedia, the free encyclopedia
Istarski egzodus ili Istarsko-dalmatinski egzodus je izraz kojim se označava odlazak etničkih Talijana s hrvatskog i slovenskog priobalja i bližeg zaleđa - tj. Istre zajedno s Rijekom i dijelova Dalmacije sa Zadrom, koje je nakon Prvog svjetskog rata bila anektirala Kraljevina Italija - nakon Drugog svjetskog rata. Ova su područja etnički mješovita, s talijanskim, slovenskim, hrvatskim etnijama kao najzastupljenijima. Nakon što se zahvaljujući politikama Kraljevine Italije između dva svjetska rata na tom području povećavao udio pripadnika talijanske etničke zajednice, a zbog iseljavanja jako opadao broj bripadnika drugih etničkih zajednica; po kraju Drugog svjetskog rata, kada su bivši talijanski teritoriji u Istri, na Kvarneru i u Dalmaciji postali dijelovi Jugoslavije prema Pariškom mirovnom ugovoru iz 1947. uz jedini izuzetak općina Muggia (Milje) i San Dorligo della Valle (Dolina), došlo je do znatnog smanjenja broja etničkih Talijana u tim krajevima.
Hrvatski i slovenski znanstvenici kao najbliže istini citiraju brojke o nešto više od 180 tisuća iseljenika s područja koja su danas dio Hrvatske, te nešto više od 30 tisuća njih s područja Istre koja danas predstavljaju dio Slovenije. Dio njih je s tog područja na kojem su se vodile ratne borbe izbjegao još za vrijeme Drugog svjetskog rata (među tima, praktično cjelokupno stanovništvo Zadra, razrušenoga savezničkim bombardiranjem toga grada). Među nešto više od 200 tisuća optanata je bio i znatan broj etničkih Hrvata i Slovenaca koji su u prvim desetljećima nakon II. svjetskog rata iskoristili priliku da emigriraju iz oskudicom pritisnute komunističke Jugoslavije (te potom uglavnom završili u prekomorskim zemljama poput Australije i Argentnine), što stanovništvu na preostalom području te države u to vrijeme nije bilo dopušteno.[1]
Talijanska Republika je putem radija i uz potporu praktično cjelokupne talijanske javnosti provodila upornu propagandu kojom se etničke Talijane pozivalo da napuste ovo područje, kako bi se pokazalo kakvu je nepravdu počinila međunarodna zajednica prepuštajući ga Jugoslaviji slijedom Ugovora o miru s Italijom 1947. godine; te naposljetku postiglo da se u mogućem skorom potiskivanju komunizma iz srca Europe nametne ponovo pripojenje područja Italiji kao jedinu pravednu mogućnost. S Talijanima koji su ostali na ovom području, talijanska država nekoliko desetljeća uopće nije htjela komunicirati, tretirajući ih kao komuniste i izdajice (pa su, u jednoj refleksiji takve propagande, talijanski ljevičari u samoj Italiji ogorčeno tretirali sve ezule - kao fašiste).
Talijanski izvori spominju ponešto uvećane brojke optanata (naziv uobičajen u Hrvatskoj, Talijani koriste naziv "esuli" - prognanici):[2][3] makar je izvorna procjena talijanskog Ministarstva vanjskih poslova bila da je "esula" bilo oko 250.000, uvriježila se s vremenom u talijanskoj literaturi brojka od 350.000 etničkih Talijana koji su morali napustiti navedena područja nakon završetka fašističke okupacije.[4] Taj je broj evidentno veći od broja etničkih Talijana koji su na tim područjima uopće živjeli, i zapravo nemoguć, imajući u vidu da je ukupno stanovništvo Istre, Rijeke, Zadra, Cresa i Lošinja (svih etničkih pripadnosti) brojalo pred sam Drugi svjetski rat tek oko 400 tisuća. Prema istraživanju demografa Vladimira Žerjavića sačinjenom 1993. godine na bazi službenih evidencija i podataka sa svih popisa stanovništva provedenih u 20. stoljeću - austrijskih, talijanskih i jugoslavenskih - na području Istre, Rijeke i Zadra, broj iseljenih Talijana i Slavena s područja koja su preuzeta od Italije iznosi 186 do 188 tisuća s područja koja su danas dio Hrvatske, te 30 do 35 tisuća s područja koja su danas dio Slovenije.[5] Od toga broja, oko 50.000 su bili iz redova gradskog stanovništva Zadra, čije je stanovništvo evakuirano - njih do 20.000, od predratnog stanovništva koje je brojilo 26.000 ljudi - 1943. i 1944. godine za vrijeme njemačke okupacije, a zbog savezničkog bombardiranja Zadra; te iz redova stanovništva Pule, čijih je do 28 tisuća stanovnika evakuirano u ožujku 1947. godine za vrijeme savezničke vojne uprave, prije nego što će grad biti predan pod upravu Jugoslavije u rujnu iste godine.
Prema evidenciji talijanske državne institucije za pomoć osobama iseljenima s istočne strane Jadrana - Opera per l’assistenza ai profughi Guliani e Dalmati/Ustanova za pomoć izbjeglicama iz Julijske krajine i Dalmacije - prihvatila je Italija od rujna 1943. (kapitulacija Italije i ustanak) do rujna 1947. (potpisivanje mirovnog ugovora kojim je potvrđen prestanak talijanskog suvereniteta na tom području) 43.500 izbjeglih. Između rujna 1947. i listopada 1953. najintenzivniji je val iseljavanja i tada je bilo 81.000 osoba koje su prihvaćene u Italiji. Potom je do 1956. godine prihvaćeno u Italiji daljnjih 25.500 osoba. Tom se broju još nadodaje oko 23.000 osoba koje su “najavljene” i nisu službeno prihvaćene, oko 4.500 umrlih iseljenika te oko 23.000 iseljenika koji su emigrirali (odmah) iz Italije u treće zemlje. Tako se dolazi do oko 200.000 ukupno iseljenih s jugoslavenskog teritorija u Italiju. Zacijelo jedan dio izbjeglica iz prvog, ratnog, razdoblja nije evidentiran; a slično je očito i s vojnicima i pripadnicima službi sigurnosti Talijanske Socijalne Republike koji su se povukli dalje na područje Italije. Također nije evidentiran veći broj članova obitelji talijanskih vojnika, policajaca i službenika raznih državnih službi razmještenih u područjima koje će Italija izgubiti: takvih je osoba bilo oko 20.000.[6]
Zajednica "esula" u Italiji uobičajeno izražava prilično antislavenska stajališta, te do danas ogorčeno tvrdi da je do egzodusa došlo zbog jugoslavenskog revolucionarnog - prema njima, "antitalijanskog" - terora na kraju Drugog svjetskog rata i nakon njega, u središtu kojeg terora se ističe element strijeljanja ljudi (većinom, lokalnih pripadnika fašističke stranke) i njihovog bacanja u krške jame - fojbe.[7] S obzirom na to da se većina iseljavanja dogodila u godinama nakon 1947., kada nekog izrazitog protutalijanskog terora i nije bilo, ali je stanovništvo Istre bilo izloženo komunističkoj opresiji i oskudici kao i stanovnici preostalog dijela Jugoslavije, upitno je može li se iseljavanje baš pripisati htijenju jugoslavenskih vlasti da protjeraju Talijane, ili prije mogućnosti da se emigrira koja je prema Ugovoru o miru s Italijom iz 1947. god. dana žiteljima područja preuzetog od Italije - a što je u tim desetljećima bilo posve zabranjeno stanovništvu drugih dijelova države.[8] Uostalom je među optantima bio i nemali broj Hrvata, među njima čak i stanoviti broj nekadašnjih pripadnika NOVJ. Jugoslavija je tih godina bila prihvatila i useljavanje stanovitog broja talijanskih komunista iz Italije, koji su se nastanili u Rijeci i Puli. Valja opaziti da je iz redova esula u Italiji i same talijanske države iseljavanje poticano, te talijanska državna tijela sve do 1960-ih godina nisu htjela uspostaviti komunikaciju s predstavnicima talijanske manjine u Sloveniji i Hrvatskoj, koje su smatrali "crvenim" izdajicama domovine.[9] Govor o "esulima" do danas u Italiji nije lišen povišenih tonova[10] - zajednica je nastala u doba hladnog rata, kada je izgledalo prilično vjerojatnim da će u nekom novom ratnom razračunavanju komunistička Jugoslavija biti razbijena, a talijanska vlast nad prepuštenim područjem ponovo uspostavljena; veliki dio njenog javnog diskursa je od tada intoniran kao održavanje želje za ponovnim ovladavanjem tim teritorijem. Tek je nakon dosta vremena srditi stav esula prerastao u nostalgiju za zavičajem i za prošlim vremenima.[11] Čak se i u znanstvenom diskursu govori u Italiji da je cjelokupno iseljavanje Talijana (da je među iseljenima bilo također dosta Slovenaca i Hrvata, rijetko se spominje, makar se među kasnijim optantima iz 1960-ih godina uglavnom i bilježe baš Slovenci i Hrvati) s tog područja bilo - prisilno iseljavanje.[12]
U raspravamo o iseljavanju nakon II. svjetskog rata, na hrvatskoj i slovenskoj strani se redovno ukazuje na važnu okolnost da je tijekom dvadesetak godina vladavine Kraljevine Italije približno četvrtina Hrvata i Slovenaca - njih oko 50.000 - odselilo s tog istog područja, a na to područje je doseljen približno jednaki broj Talijana iz Kraljevine Italije (koje se doseljenike nazivalo regnicoli - od "regno", tal. kraljevina). Iz gradova su osobito iseljeni praktično svi ne-Talijani, a oni koji su eventualno ostali naprosto su se morali izjašnjavati Talijanima. Međutim je i usprkos tog znatnog doseljavanja etničkih Talijana, stanovništvo od I. svjetskog rata do 1940-ih opalo za oko 27 posto, zahvaljujući iseljavanju na ta podučja prethodnih desetljeća doseljenoga gradskog stanovništva njemačkog, mađarskog, češkog i drugih jezika - zapravo se iz Pule i Rijeke bilo za vrijeme talijanske vladavine iselio pretežni dio stanovništva. Među iseljenim Hrvatima i Slovencima, koji su se mahom iselili u Kraljevinu Jugoslaviju, našao se pretežni dio intelektualaca, obrtnika i stručnih radnika iz redova hrvatske i slovenske etničke zajednice. Stanoviti broj tih iseljenika će se nakon II. svjetskog rata moći vratiti na područja s kojih su potjecali. Ponekad se napominje da je između dva svjetska rata iz Trsta - koji će potom trajno ostati u sastavu Italije - iseljeno dodatnih 100.000 Slovenaca i Hrvata.[13]