From Wikipedia, the free encyclopedia
Jevgenij Onjegin (rus. Евге́ний Оне́гин, starorus. Евгеній Онѣгинъ), roman u stihovima Aleksandra Sergejeviča Puškina, koji je pisao od 1823. do 1831.; jedno od najznačajnijih djela ruske književnosti. P. I. Čajkovski je prema motivima romana napisao istoimenu operu. Postoji cijeli niz ekranizacija, romana i opera, a također i parodija pojedinih dijelova romana ili njegove rime (tzv. onjeginske strofe).
Jevgenij Onjegin | |
---|---|
Naziv izvornika | Евгений Онегин |
Autor | Aleksandar Sergejevič Puškin |
Država | Rusko Carstvo |
Jezik | ruski |
Vrsta djela | roman u stihovima |
Datum (godina) izdanja |
1825. – 1837. |
Vrijeme (mjesto) nastanka |
1823. – 1831. |
Glavni lik(ovi) | Jevgenij Onjegin |
Puškin je radio na romanu više od sedam godina. Roman je bio, riječima pjesnika, "plod [...] razuma hladnih opazaka i srca bolnih pripomena". Rad na njemu je Puškin nazivao pothvatom - iz sveg svojeg stvaralaštva samo je Borisa Godunova nazvao istom riječi. U djelu je, na pozadini slika iz ruskog života, prikazana dramatična sudbina najboljih pripadnika plemićke inteligencije.
Puškin je započeo rad na Onjeginu u svibnju 1823. u Kišinjevu, u progonstvu. Autor se odrekao romantizma kao glavne stvaralačke metode i započeo pisati realistični roman u stihovima, iako je u prvim poglavljima vidljiv utjecaj romantizma. Prvobitno se činilo da će roman imati devet poglavlja, na kasnije je Puškin preradio njegovu strukturu i ostavio ih samo osam. Izostavio je iz osnovnog teksta poglavlje Putovanje Onjegina i ostavio ga kao prilog. Također je morao izostaviti jedno cijelo poglavlje u kojem opisuje Onjegina kako promatra vojna naselja blizu odeškog pristaništa, za čime slijede opažanja i prosuđivanja, u nekim dijelovima i u oštrom tonu. Puškin je uništio to poglavlje zbog izrazito revolucionarnog stava koji ga je mogao dovesti do uhićenja.[1]
Roman je izlazio u nastavcima, a izlazak svakog poglavlja predstavljao je veliki događaj u ruskoj književnosti tog vremena. Prvo poglavlje je bilo objavljeno 1825. Roman je bio dovršen 1831., a u potpunosti objavljen 1833. Obuhvaća događaje od 1819. do 1825.: od vojnih pohoda nakon poraza Napoleona do pobune dekabrista. To su bile godine u kojima se razvijalo rusko društvo, vrijeme vladavine Aleksandra I. Siže romana je jednostavan, u njegovom je središtu ljubavna priča. U cjelini su se u romanu odrazili događaju prve četvrtine 19. stoljeća, što znači da se vrijeme nastanka i vrijeme radnje romana otprilike poklapaju.
Aleksandar Puškin je stvorio roman u stihovima koji nalikuje poemi lorda Byrona, Don Juan. Definiravši roman kao "poglavljâ šaren sklop", Puškin izdvaja jednu od osobina djela: roman je kao "prekinut" u vremenu (svako poglavlje može postati zadnjim, ali može imati i nastavak), time svraćajući pažnju čitatelja na samostalnost i cjelovitost svakog poglavlja. Roman se smatra enciklopedijom ruskog života 1820.-ih, jer širina obuhvaćenih tema, detaljno opisana svakodnevica, mnogo sižejnih linija, temeljitost opisa karaktera likova i danas vjerodostojno prikazuju čitateljima osobitosti života te epohe. Upravo je to dalo osnovu V. Bjelinskom da u svojem članku Jevgenij Onjegin zaključi[2]:"'Onjegina' se može nazvati enciklopedijom ruskog života i u najvećoj mjeri narodnim djelom."
Iz romana, kao i iz enciklopedije, može se doznati sve o epohi: o tome kako su se odijevali, što je bilo u modi, što su ljudi najviše cijenili, o čemu su razgovarali, čime su se zanimali. Kratko, no dovoljno jasno, autor je prikazao selo, gospodsku Moskvu, svjetski Sankt Peterburg, sredinu u kojoj žive glavni junaci njegovog romana - Tatjana Larina i Jevgenij Onjegin.
Roman započinje jadikovanjem mladog plemića Jevgenija Onjegina povodom agonije njegovog strica, zbog kojeg je morao otići iz Peterburga na selo i oprostiti se s njime. Na taj način autor posvećuje prvo poglavlje podrijetlu, obitelji, životu svojeg glavnog junaka do primanja obavijesti o bolesti rođaka. Pripovjedač je bezimeni autor koji se predstavlja kao Onjeginov dobar prijatelj.
Jevgenij se rodio "u zavičaju uz Nevu", tj. u Petrogradu, u ne baš uspješnoj plemićkoj obitelji:
Na kraju službe "čast i hvala"
otac mu dobi: živ na vjeru,
godišnje davao tri bala,
pa spiskao i zadnju zeru.
Onjegin je primjereno i odgojen - prvo je imao guvernantu Madame, zatim odgojitelja Francuza, koji ga nije gnjavio "strogim moralom". Puškin naglašava da su obrazovanje i odgoj Jevgenija bili tipični za čovjeka njegove sredine (plemića kojim su se od djetinjstva bavili strani učitelji).
Onjeginov život u Petrogradu je obilovao ljubavnim spletkama i svjetskim razbibrigama, što ga je naposljetku i dovelo do depresije. On odlazi stricu na selo. Po dolasku dozna da je stric umro, a on postao njegov nasljednik. On se nastani na imanju, no i tu ga muči depresija.
Susjed Onjegina je osamnaestogodišnji Vladimir Lenski, pjesnik-romantičar koji se nedavno vratio iz Njemačke. Mladići se sprijatelje. Lenski je zaljubljen u Olgu Larinu, kći veleposjednika. Vesela Olga nije nimalo nalik svojoj sestri, uvijek zamišljenoj Tatjani. Olga je izvana lijepa, ali Onjeginu nije zanimljiva:
"Zar ti ljubiš onu manju?" -
"I?" - "Ja bih izabrao Tanju,
da pisac sam, ko ti, poema.
Olgin lik života nema. [...]"
Susrevši Onjegina, Tatjana se zaljubi u njega i napiše mu pismo. Međutim, Onjegin ju odbije: on ne želi miran obiteljski život. Lenski i Onjegin su pozvani k obitelji Larina povodom proslave Tatjaninog imendana. Onjegin se ne veseli pozivu, ali Lenski ga nagovori da odu, obećavši mu da neće biti nikoga od susjeda. No, došavši na proslavi, Onjegin otkrije "gozbu bujnu", što ga ozbiljno naljuti.
[…] nadu se, obuze ga jed,
zakle se Lenskoga ražestit,
osvetu kako treba splesti.
Za vijeme objeda kod Larina, Onjegin, da izazove ljubomoru Lenskog, iznenada se počne udvarati Olgi. Lenski ga izazove na dvoboj koji završi njegovom pogibijom, a Onjegin napusti imanje.
Nakon tri godine Onjegin se pojavi u Moskvi i susretne Tatjanu. Ona je sada važna svjetska dama, supruga generala. Onjegin se zaljubi u nju i pokuša ju osvojiti, ali ona sada odbaci njega. Tatjana mu prizna da je i dalje zaljubljena u njega, ali da je dužna ostati vjerna mužu.
"[...] Ja ljubim vas (a što da glumim?),
al drugome ja pripadam,
vjerna ću bit dok za se znam."
Na tome roman završi. Autor ostavlja obeshrabrenog Jevgenija i s nekoliko se replika oprosti s čitateljima i sa svojim višegodišnjim trudom.
Upravo zato što glavni junaci JO nisu imali prave prototipove u životu, osobito su lako postali psihološki predlošci za suvremenike: uspoređivanje sebe ili svojih bliskih s junacima romana postalo je sredstvo za objašnjavanje svojeg i njihovih karaktera."[3]
U romanu se također spominju otac (Dmitrij Larin) i majka (Praskovja) Tatjane i Olge; "kneginjica Alina" - moskovska sestrična majke sestara Larina; stric Onjegina; niz komičnih likova provincijalnih vlastelina (Gvozdin, Fljanov, "sjedoglav par, Skotininovi", "pretil Pustjakov" i dr.); petrogradski i moskovski svijet.
Likovi vlastelina u osnovi su književnog podrijetla. Npr. Skotinini upućuju na komediju Denisa Fonvizina Nedorasli, Bujanov je junak poeme Opasni susjed (1810. – 1811.) Vasilija Ljvoviča Puškina. "Među gostima su se još nalazili 'Kirin važni', 'Lazorkina - živahna udovica' ('četrdesetogodišnja koketa'); 'debelog Pustjakova' je zamijenio 'debeli Tumakov', Pustjakov je nazvan 'mršavim', a Petuškov je umirovljeni pisar'.".[8]
Puškin je za roman osmislio posebnu strofu koja je kasnije nazvana "onjeginskom strofom". Svaka strofa se sastoji od 14 stihova četverostopnog jamba.[9]
Prva četiri stiha imaju ukrižanu rimu, stihovi od petog do osmog - parnu, stihovi od devetog do dvanaestog su povezani obgrljenom rimom. Preostala dva stiha se rimuju međusobno. Izmenjivanje rima: AbAb CCdd EffE gg (velikim slovima je označena ženska rima, a malim slovima muška rima).
Tip "suvišnog čovjeka", kojeg je uveo Puškin u liku Onjegina, utjecao je na svu buduću rusku književnost. Npr., Mihail Ljermontov je stvorio Pečorina (Junak našeg doba), čije je prezime, kao i Onjeginovo, nastalo od naziva ruske rijeke, a s Onjeginom ga povezuju mnogobrojne psihološke karakteristike.[2][20]
U suvremenom ruskom romanu Kȏd Onjegina Dmitrija Bikova radi se o potrazi za nestalim poglavljem Puškinovog rukopisa. Osim toga, roman sadrži smjele pretpostavke o pravom podrijetlu Puškina.[21]
Žanr "romana u stihovima" je nadahnuo Aleksandra Doljskog na pisanje romana Anna od 15 poglavlja, kojeg je dovršio 2005.[22][23][24]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.