From Wikipedia, the free encyclopedia
Kapibara ili vodenprase (lat. Hydrochoerus hydrochaeris) najveća je živuća vrsta glodavaca na svijetu. Poluvodeni je sisavac, biljojed iz roda Hydrochoerus. Najsrodnije su zamorčićima, a nešto su im dalji srodnici aguti, činčile i nutrije. Kapibare naseljavaju savane i guste šume Srednje i Južne Amerike, tamo gdje ima vode. Među prstima imaju plivaće kožice i pod vodom podugo zadržavaju dah te mogu plivati i roniti: danju u pravilu radi sklanjanja od velike vrućine, a i inače kako bi pobjegle od predatora, kada plutaju dok im samo nos viri iz vode.[1] Društvene su životinje koje žive u skupinama od nekoliko desetaka jedinki pod dominantnim mužjakom.[2] Komuniciraju zvukovima sličnim lavežu, zvižducima, klopotanjem i cikom, a značajno je i obilježavanje sekretom mirisnih žlijezda. Love ih radi mesa i kože, negdje i zato što se za hranu natječu sa stokom,[1] kao i zbog potkožne masti. U zatočeništvu dožive i dvanaest godina, no u prirodi žive oko četiri jer su omiljena hrana anakondama, jaguarima, pumama, ocelotima, orlovima i kajmanima.[1] Zbog brzog razmnožavanja, populacija je stabilna i vrsta nije ugrožena.[1]
Kapibara | |
---|---|
Status zaštite | |
Status zaštite: Najmanja zabrinutost (lc) | |
Sistematika | |
Carstvo: | Animalia |
Koljeno: | Chordata |
Potkoljeno: | Vertebrata |
Razred: | Mammalia |
Red: | Rodentia |
Podred: | Hystricomorpha |
Porodica: | Caviidae |
Potporodica: | Hydrochoerinae |
Rod: | Hydrochoerus |
Vrsta: | H. hydrochaeris |
Dvojno ime | |
Hydrochoerus hydrochaeris (Linnaeus, 1766.) | |
Rasprostranjenost | |
Rasprostranjenost vrste | |
Baze podataka | |
Zbog najezde u argentinskom bogataškom naselju Nordelita sredinom 2021. godine, lik kapibara upotrebljava se kao simbol »klasne borbe« u različitim formatima mema.
Ime joj dolazi od riječi ka'apiûara iz jezika tupi, nastale spajanjem riječi list (kaá), vitak (píi), jesti (ú) i sufiksa za činitelja (ara), a znači »proždirač trave«.[3][4] Znanstveni naziv njezina roda, hydrochaeris, dolazi od starogrčkih riječi ὕδωρ (hydor: voda) i χοῖρος (hoiros: svinja, vepar). Drugi dio imena vrste dolazi pak od χαίρω (hairo: uživati, biti sretan). U španjolskom jeziku poznata je pod nazivima capibara, chigüiro, carpincho i majas.[5]
Imaju bačvasto tijelo i kratku glavu s crvenkastosmeđim do sivim krznom na gornjem dijelu tijela i žućkastosmeđim na donjem.[6] Neke jedinke imaju crne pjege na licu, vanjskim dijelovima nogu i trupu. Dlake krzna duge su od 30 do 120 milimetara,[6] no mjestimično mogu biti tako rijetke da se nazire gola koža.
Odrasle životinje dugačke su od 100 do 130 centimetara, a u ramenima su visoke od 50 do 60 cm.[5] Mužjaci su prosječno teški 50, a ženke 61 kilogram. No, težina im se može kretati u rasponu od 27 pa do 80 kilograma. Tijelo im je bez repa,[6] a imaju 20 zubi. Stražnje noge su neznatno duže od prednjih, a njuška joj je tupa s očima, nosnicama i ušima pri vrhu glave. Prednje noge završavaju s četiri, a stražnje s tri prsta. Prsti, zadebljani slično kopitima, povezani su plivaćim kožicama.[6]
Područje rasprostranjenosti dijeli se na dva dijela. Manji dio je u istočnoj Panami, na sjeveru Kolumbije i sjeverozapadnom dijelu Venezuele. Veći dio je gotovo cijela Južna Amerika istočno od Anda i proteže se od istoka Venezuele sve do Urugvaja i sjeveroistoka Argentine.[7] Sukladno ovako podijeljenom području rasprostiranja, vrsta se dijeli na dvije podvrste: Hydrochoerus hydrochaeris isthmius u manjem, sjeverozapadnom dijelu i rastom je nešto manji nego Hydrochoerus hydrochaeris hydrochaeris koji je rasprostranjen u najvećem dijelu Južne Amerike istočno od Anda.[8]
Nastanjuju različite životne okoliše, no uvijek se moraju se nalaziti u blizini jezera, rijeke, močvare ili šume mangrova.[5] Pored toga, u blizini mora biti čvrsta podloga kao mjesto za spavanje, gdje je poželjna i gusta vegetacija zbog zaštite. Većinom se hrane na travnatim savanama ili u plitkim vodama.[5] Najgušće nastanjuju prostrana vlažna područja kao što je Pantanal i naplavna područja kroz koja teče Orinoco. Uglavnom nastanjuju nizinska područja, no ima ih i u područjima do 1300 metara nadmorske visine. Za razliku od drugih vrsta životinja u ovim područjima, kapibare dobro podnose (do određene mjere) promjene u okolišu koje su rezultat ljudskih aktivnosti, pa tako mogu preživjeti i na plantažama ili stočnim pašnjacima.
Kapibare su aktivne pretežno u sumrak i svitanje. Najtopliji dio dana provode u mlakama ili plitkoj vodi.[5][1] Noću se povlače u gustiš, ali ne kopaju skloništa. U područja gdje ih ometaju ljudi aktivnosti premještaju na noć.
U slučaju opasnosti mogu vrlo brzo trčati, no ako je moguće, bježe u vodu. Izvrsno plivaju, i gotovo potpuno zaranjaju u vodu, iz koje izviruju samo oči i vrh nosa. Ponekad se skrivaju u gustu vodenu vegetaciju. Pored toga, mogu prijeći i veće udaljenosti roneći. Duboka voda im služi samo za bijeg, većina aktivnosti odvija se u plićinama ili na tlu.
Kapibare žive u skupinama koja se mogu sastojati od jednog para s potomcima ili od više odraslih jedinki. Veličina skupine kreće se 10 do 30 jedinki (ponekad i do 100),[9] ali najčešće oko 20.[4] Povremeno se može sresti i ponekog samotnjaka. To su gotovo uvijek odrasli mužjaci.[10]
Brojnost i način života takve skupine ovisi o godišnjem dobu i okolišu. U kišnom razdoblju kapibare se razilaze na veće područje, pa tako opada broj jedinki okupljenih u pojedine skupine.[11] U to vrijeme životinje jedu i skupljaju masne rezerve, u to vrijeme uglavnom podižu mladunce. Za vrijeme trajanja sušnog razdoblja, kapibare se okupljaju oko većih rijeka i jezera, pa se oblikuju i veće skupine.[11][12] Smrtnost im je u to vrijeme povećana zbog slabije prehrane i bolesti, a gubitak mogućnosti skrivanja u bujnoj vegetaciji povećava i broj žrtava od grabežljivaca.[5]
Obiteljsku ili veću skupinu vodi dominantni mužjak,[2] i taj položaj često zadržava više godina. Uz njega je jedna ili više ženki s mladuncima, a u skupini mogu biti i drugi, ali podređeni mužjaci. Hijerarhija grupe je u pravilu stabilna, a uspostavlja se dijelom i agresivnim borbama.
Skupina nastanjuje područje veličine od 80 do 200 hektara, no zadržavaju se najčešće u središnjem području od 10 do 20 hektara. Taj dio brane od drugih pripadnika iste vrste. Područje obilježavaju mirisnim žlijezdama iz analnog područja, kao i onim na njušci, koje su kod mužjaka znatno izraženije.[5]
Kapibare se sporazumijevaju čitavim nizom različitih glasova. Glasanjem pokazuju podređenost, dominaciju ili zadovoljstvo, ali i signaliziraju opasnost i strah.[9]
Kapibare u zatočeništvu prvu ovulaciju dožive oko 1 godine starosti, a estrus im u prosjeku traje 7,5 dana. Tada im se ponešto mijenja miris po kojem ih pronalaze mužjaci.[13] Gestacija traje 130 dana.[1] Ženka najčešće okoti oko 4 mladunca, no broj varira između 1 i 9. Parenje može biti jednom godišnje (Brazil) ili više puta (Venezuela, Kolumbija). Mladunci su izraženi potrkušci i sposobni su samostalno pasti travu nekoliko dana od rođenja, iako ih majka doji barem prvih mjesec dana života.[5][1]
Početkom 2020-ih kapibare su postale popularne kao mem, a jedan od razloga bila je najezda u argentinskom bogataškom naselju Nordelita[14] zbog koje ih se na komičan način koristilo kao likove »klasne borbe«. Uobičajen format mema uključuje kapibare u raznim situacijama uz pjesmu After Party Dona Tolivera.[15]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.