Meksički muralizam
From Wikipedia, the free encyclopedia
Meksički muralizam je umjetnički pokret u Meksiku od 1920-ih do 1960-ih, koji je izlučio najvažniju generaciju meksičkih umjetnika i utjecao na zidno slikarstvo u svijetu. Povijesno se ističe svojim političkom angažiranošću, uglavnom marksizmom, ali i socijalnim temama, te kombinacijom narodne meksičke slikarske tradicije s modernim europskim stilovima.
Zajedno s Diegom Riverom, kojeg je upoznao u Parizu 1919. godine, David Alfaro Siqueiros je radio na inicijativi pod pokroviteljstvom meksičke vlade koja je povela borbu protiv nepismenosti i željela je obrazovati ljude kroz umjetnost na velikim javnim zidovima. Siquieros u svom Pozivu američkim umjetnicima, tiskanom 1921. u španjolskom časopisu Vida Americana, traži od umjetnika da obnove vezu s izvornom umjetnošću svojih zemalja te da prikazuju svakodnevne prizore života mjesnih ljudi.[1]
Za najbolji način prijenosa informacija lako prepoznatljivim i shavtljivim prizorima je odabrano slikanje murala (zidnih slika) na zidovima javnih zgrada, dok je slikanje na platnu smatrano za "slikarstvo kulturne elite". Siqueiros je izjavio: "Ulice će biti naši muzeji".
Nakon atentata na generala Obregona i političkih promjena koje su uslijedile u Meksiku, nova vlada nije tolerirala dvosmislene političke poruke meksičkih muralista. Trojica velikih slikara (Rivera, Siquieros i Orozco) su morali napustiti državu. Za vrijeme Rooseveltovog New Deala u SAD-u (1933. – 40.) oni su slikali velike murale na zidovima u New Yorku, Detroitu i Kaliforniji, te su utjecali na mnoge umjetnike u SAD-u, ali i cijeloj Latinskoj Americi.