Milutin Milanković
From Wikipedia, the free encyclopedia
Milutin Milanković (Dalj, 28. svibnja 1879. – Beograd, 12. prosinca 1958.), srpski geofizičar, astronom i građevinski inženjer. Srednju školu završio je u Osijeku (1896.), studij građevinarstva u Beču (1902.), gdje je i doktorirao (1904.).[1] Do 1909. godine radio kao inženjer u Austriji, zatim kao sveučilišni profesor u Beogradu, osnivač Katedre za nebesku mehaniku na Sveučilištu u Beogradu. Bio je redoviti član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1924. (potpredsjednik od 1948.), dopisni član JAZU od 1925.[1]
Milutin Milanković | |
| |
Rođenje | 28. svibnja 1879. Dalj, Hrvatska |
---|---|
Smrt | 12. prosinca 1958. Beograd, Srbija |
Državljanstvo | Austro-Ugarska, SFRJ |
Narodnost | srpska |
Polje | Geofizika, astronomija Matematika |
Institucija | Građevinska tvrtka Betonbau-Unternehmung u Beču Sveučilište u Beogradu |
Alma mater | Sveučilište u Beču |
Poznat po | Milankovićevi ciklusi Teorija ledenih doba Krivulje osunčavanja ili insolacije |
Portal o životopisima |
Otkrio je da su periodične promjene ekscentriciteta Zemljine putanje i nagiba Zemljine osi uzrok dugoročnih klimatskih promjena, to jest nastanka i nestanka ledenih doba (Milankovićevi ciklusi). Ustanovio je osnovni period od približno 100.000 godina i sekundarne periode od približno 400.000 i 125.000 godina, u kojima zbog promjene ekscentriciteta Zemljine putanje nastaju značajne promjene primljene količine Sunčeva zračenja (insolacija) ili Sunčeve konstante. Osim toga našao je i period promjene nagiba Zemljine osi od približno 41.000 godina (Zemljina precesija), koji dovodi do smanjenja Sunčeva zračenja u višim zemljopisnim (geografskim) širinama. Po njemu su nazvani krateri na Mjesecu i Marsu (Milankovic) i planetoid (1605 Milankovitch).[1]