Prinčevi u Toweru
From Wikipedia, the free encyclopedia
Prinčevi u Toweru/Prinčevi u tornju/Prinčevi u kuli je izraz često korišten kada se govori o prinčevima Eduardu V. (12) i Rikardu od Shrewsburya, vojvodi od Yorka (9). Dva brata su bili jedini sinovi kralja Eduarda IV. i Elizabete Woodville koji su nadživjeli vlastitog oca 1483. godine. Kada su imali dvanaest i devet godina, s poštovanjem su otpraćeni i odvedeni u Londonski toranj pod nadležnošću njihovog strica, Rikarda, koji je tada glasio kao Lord zaštitnik sve dok ne sazriju da preuzmu englesko prijestolje. Trebali su biti zatvoreni - navodno iz sigurnosnih razloga - sve do kurnidbe mladog Eduarda V. Međutim, prije same svečanosti, obojica su proglašena nelegitimnim potomcima. Njihov je stric postao kralj, poznat kao Rikard III.
Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima. Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica. |
Nadalje je nejasno što se dječacima dogodilo nakon zadnjeg zabilježenog viđenja prinčeva u tornju. Generalno se pretpostavlja da su ubijeni. Najučestalija hipoteza je bila da ih je stric dao ubiti kako bi samom sebi osigurao krunu. Njihova smrt se mogla dogoditi 1483. godine, no, izuzev nestanka, jedini dokaz za ubojstvo je neuvjerljiv. Kao rezultat, nekoliko drugih hipoteza je predloženo, uključujući sugestiju da su ubijeni od svog ujaka, vojvode od Buckinghama, ili šogora, kralja Henrika VII, između ostalog. Također se sugeriralo da je jedan od dvojice kraljevića možda pobjegao prije pogubljenja. 1487. godine, Lambert Simnel je tvrdio da je RIkard, vojvoda od Yorka. No, kasnije se predstavljao kao Rikardov rođak, grof od Warwicka. Od 1491. sve do njegovog uhićenja 1497. godine, Perkin Warbeck tvrdio je da je Rikard, vojvoda od Yorka, koji je navodno pobjegao preko Flandrije. Warbeckovu tvrdnju su podržavali neki njegovi suvremenici, uključujući njegovu tetu, vojvotkinju od Burgundije.
1674. godine, radnici u tornju su iskopali ispod stepeništa drvenu kutiju u kojoj su bila dva malena ljudska kostura. Ti su se ostatci tada prihvatili kao kosti tih prinčeva, ali to nikada nije bilo dokazano. Kralj Karlo II. je dao kosti zakopati u Westminsterskoj opatiji, gdje su i ostale.[1]