Vicko Zmajević
From Wikipedia, the free encyclopedia
Vicko Zmajević (Perast, 23. prosinca 1670. – Zadar, 1745.), hrvatski nadbiskup i političar.[1]
Barski i zadarski nadbiskup, znameniti crkveni dostojanstvenik, pisac i političar. Zasigurno je jedna od najistaknutijih osoba u Dalmaciji prve polovice 18. stoljeća. Bio je apostolski vizitator za balkanske zemlje pod osmanlijskim vrhovništvom te barski i zadarski nadbiskup, pobornik glagoljice i mecena. Posebnu je pozornost posvetio unapređenju hrvatskoga književnog i pučkog jezika, a u Zadru je osnovao sjemenište za svećenike glagoljaše. Njegovom zaslugom kraj Zadra je naseljeno više od 500 arbanaških izbjeglica, čime je utemeljio naselje Arbanasi. Početkom tridesetih godina 18. st. iz okolice Skadarskog jezera doselio u okolicu Zadra nekoliko stotina katoličkih obitelji, zbog čijeg je albanskog podrijetla selo dobilo ime Arbanasi.[2]
Plodonosnu crkvenu karijeru započeo je studijem teologije i filozofije pri Collegium Urbanum odnosno Collegium de Propaganda Fide u Rimu, a potom je djelovao kao opat samostana sv. Jurja pred Perastom i župnik crkve sv. Nikole u Perastu (1695. – 1701.). Papa Klement XI. imenovao ga u tridesetoj godini (1701.) barskim nadbiskupom i administratorom Budvanske dijeceze te apostolskim vizitatorom Katoličke crkve za Srbiju, Albaniju, Makedoniju i Bugarsku. Zbog nesigurnih uvjeta života u Baru povukao se 1706. u rodni Perast odakle je 1710. godine otišao u Kotor. Zadarskim nadbiskupom imenovao ga je ponovno Papa Klement XI. i to 1713. godine, ali je i dalje zadržao naslov apostolskog vizitatora za zemlje pod osmanlijskim vrhovništvom (od 1737. njegova su vizitatorska prava proširena i na Bosnu).