Zvučni tlak
From Wikipedia, the free encyclopedia
Zvučni tlak ili akustički tlak je poremećaj atmosferskog tlaka uzrokovan zvukom. Mjerna jedinica za izražavanje atmosferskog tlaka, pa tako i za zvučni tlak je paskal (Pa). Stara jedinica za tlak je bar. Paskal je 10 puta veći od mikrobara. Najmanji zvučni tlak kojega ljudsko uho može zamijetiti (čuti kao zvuk) iznosi oko 0,000 02 Pa, ili 2∙10-5 Pa. Tu je vrijednost Međunarodna organizacija za standardizaciju (ISO) odabrala (standardizirala) kao referentnu veličinu i naziva se referentni zvučni tlak ili prag čujnosti. Najveći zvučni tlak kojega ljudsko uho može podnijeti je milijun puta veći od referentnoga, odnosno 20 Pa (prema 106 x 2x10-5), a naziva se granica bola.
Razina jakost zvuka ili intenzitet zvuka može se izračunati pomoću poznate veličine zvučnog tlaka i poznatih svojstava medija (zraka) prema:
pri čemu je p - zvučni tlak, ρo - gustoća zraka, a v - brzina zvuka.
S obzirom na to da za zrak umnožak ρo ∙ v iznosi oko 410, gornja se jednadžba može pojednostaviti kao:
Budući da je decibel određen preko odnosa jakosti (intenziteta), a jakost zvuka ovisi o kvadratu zvučnog tlaka, u slučaju kad se u decibelima želi izraziti odnos dvaju zvučnih tlakova, jednadžba poprima oblik:
Zbog toga dvostruka jakost zvuka predstavlja povećanje jakost od približno 3 dB, a dvostruki zvučni tlak predstavlja povećanje zvučnog tlaka od 6 dB.[1]