Deobe

Deobe (hr.: Diobe) je trilogija srpskog književnika Dobrice Ćosića, objavljen 1961. godine. Kronološki, ono je nastavak Ćosićeve trilogije Vreme zla, s radnjom koja se odvija tijekom Drugog svjetskog rata. Ovo djelo nagrađeno je NIN-ovom nagradom za 1961. godinu.^[1]

Deobe
Korice srpskog izdanja romana Deobe iz 2017. godine
Autor	Dobrica Ćosić
Država	Srbija
Jezik	srpski jezik
Vrsta djela	roman
Žanr	povijesni roman, psihološki roman
Objavljena	1961.
Nastanak	Beograd
Vrijeme radnje	Drugi svjetski rat
Glavni lik(ovi)	Dušan Katić
Broj stranica	848

O djelu

Dobrica Ćosić (1921. – 2014.)

Središnja tema roman je dioba u narodu na partizane i četnike i posljedice ove podjele. S umjetničkog stanovišta, ovaj roman donosi niz novina: dominaciju unutrašnjeg monologa, ispoljavanje mase kao književnog junaka u obliku poliloga (višeglasnog dijaloga), unošenje dokumentarnog materijala, stilsku raznovrsnost i slojevitu leksiku.^[2]

Na prvi pogled to je povijesni roman s temom o četničkom ravnogorskom pokretu u Srbiji, o njegovom putu od kompromisne suradnje s partizanima u prvim ustaničkim danima 1941. godine, pa sve do njegove vojne, povijesne i moralne kapitulacije. U taj vremenski okvir od nekoliko godina pisac je ugradio najtipičnije pojave i vidove srpskog četništva u njegovoj kontrarevolucionarnoj akciji. Ilustrovan pažljivo odabranim događajima, srpski nacionalistički pokret i četništvo u Drugom svjetskom ratu naslikani su kao očajničko opiranje buržoasko-seljačke stihije, preplašene blizinom proleterske revolucije.

Međutim, Deobe su istovremeno i socijalni, ratni i psihološki roman, koji opisuje i objašnjava jednu složenu nacionalnu pojavu s dubokim korjenima u prošlosti i tradiciji. Ćosić istovremeno traži odgovor na suštinska pitanja rata i revolucije:

• Može li se zločinom ići dobru?
• Kada, zašto i kako dolazi do toga da se jedan nacionalni mit degeneriše u zločin i samouništenje?
• Kakva je uloga mladih generacija kada se suoče sa saznanjem o preživjelosti mita nacije kojoj pripadaju?

Ćosićeve Deobe suprotstavljaju srpske romantičarske ideale i slavne četničke tradicije, zasnovane na stoljetnoj borbi srpskih hajduka i komita za oslobođenje od Osmanlija, četničkom držanju u Drugom svjetskom ratu: od služenja diktatorskom režimu Kraljevine Jugoslavije u nasilju nad političkim protivnicima, do suradnje s okupatorom u borbi protiv svog naroda.

U romanu je jasno istaknuta svjesna i organizirana zloupotreba četnika-seljaka i vojnika - od buržoazije i predratnih političkih partija u borbi za vlast protiv nastupajućeg komunizma.

Iako pisan od Dobrice Ćosića, odlikovanog partizanskog borca i komuniste, roman ne slika revolucionare, već drugu stranu u građanskom ratu, onoliko objektivno koliko je to moguće iz perspektive pobjednika. Zato je ravnogorski pokret, iako je korjenima bio vezan za jednu pozitivnu nacionalnu tradiciju, povijesno nužno zakoračio u zločin i uništio se u svojoj kontrarevolucionarnoj borbi protiv naroda.

Realističkim opisima nasilja i zločina seljačkog, buržoaskog i oficirskog četničkog pokreta u romanu, Ćosić je dao odgovor na egzistencijalno pitanje: nacionalni mit gubi svoj moralni značaj kada se okrene protiv vlastitog naroda.^[2]

Citati

»Ovo je danas agonija mašinske civilizacije. Ovo je vek slobode zla. Gladi za brzinom. A brzina, to je strah da ostanemo sami sa sobom, pustoš nam je u duši: brzina, to je sumnja u sve oko nas, sumnja u lepotu, u misao, u božansko srodništvo s prirodom, stvarima i ljudima; brzina, to je očajničko bežanje, uvek ukrug. Brzina, to je izgubljena vera u večnost, sine. Govori se da je priroda pobeđena. Bednici. Kakva je to pobeda čoveka koji samo vešto krade ono što je Tvorac stvorio. Istina je drukčija. Čovek je sebe zarobio i osudio na propast.^[3]«

(Deobe)