Franjo Wölfl

Franjo "Mara" Wölfl (Zagreb, 18. svibnja 1918. – Zagreb, 8. srpnja 1987.) bio je hrvatski nogometaš, reprezentativac i izbornik.

Franjo Wölfl
Osobni podatci
Puno ime	Franjo Wölfl
Nadimak	Mara
Rođenje	18. svibnja 1918. Zagreb
Smrt	8. srpnja 1987. Zagreb
Mlađi uzrasti
000? – 1938.	Concordia Zagreb
Igračka karijera*
Godina	Klub	Nast. (gol.)
1935. – 1937. 1938. – 1945. 1945. – 1953.	Viktoria Plzeň Građanski Zagreb Dinamo Zagreb	0304 00(79)[1]
Reprezentativna karijera**
1938. – 1941. 1940. 1940. 1941. – 1944. 1946. – 1951.	Jugoslavija Jugoslavija (B) Hrvatska Hrvatska Jugoslavija	0004 000(3) 0001 000(1) 0004 000(1) 0018 00(13) 0008 000(3)
Trenerska karijera
1954. 1956.	Dinamo Zagreb Jugoslavija Hrvatska
Osvojene medalje
Nogomet Olimpijske igre srebro London 1948. Jugoslavija
Portal o životopisima
Portal o nogometu

Dinamo Zagreb s Kupom maršala Tita 1951. U gornjem redu su Josip Drago Horvat, Branko Režek, Franjo Wölfl (kapetan), Božidar Senčar, Tomislav Crnković, Željko Čajkovski i Aleksandar Benko; a u donjem redu Dragutin Cizarić, Branko Stinčić, Ivica Horvat i Dionizije Dvornić

Franjo Wölfl zahvaljuje izaslaniku maršala Tita general bojniku Vicku Antiću na primanju pehara

Igračka karijera

Klupska karijera

Bio je najprije vezni igrač, a potom napadač, popularan pod nadimkom "Mara". Nastupao je za češki klub SK Viktoria Plzeň (današnji FC Viktoria Plzeň), a proslavio se kao igrač proslavljenog zagrebačkog kluba Građanski, koji je poslije rata nastavio djelovanje pod imenom NK Dinamo Zagreb.

Bio je s Građanskim prvak Jugoslavije (1939./40.) te prvak Hrvatske (1943.), a s Dinamom prvak Jugoslavije (1947./48.) i osvajač Pehara Središnjeg nogometnog saveza (1951.)

Tri puta bio je najbolji strijelac lige (1943., 1946./47. i 1947./48.).

Statistika u Dinamu^[2]

Natjecanja	Nastupi	Zgodici
Prvenstva	225	216
Kupovi	30	44
Europska natjecanja	6	0
Ukupno	261	260
Nastupao	od	do
	1937.	1953.

Reprezentativna karijera

Za reprezentaciju Hrvatske odigrao je od 1940. do 1944. 14 susreta, a zadnji nastup je imao 9. travnja 1944. u Zagrebu protiv Slovačke (7:3).

Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 12 utakmica i postigao 6 zgoditaka. Debitirao je u državnom sastavu 25. rujna 1938. u Varšavi protiv Poljske (4:4) i postigao dva zgoditka. Zadnji nastup imao je 6. svibnja 1951. u Milanu protiv Italije (0:0).^[3] Jednom je nastupio i za B-sastav Jugoslavije (31. ožujka 1940. u Beogradu) protiv Rumunjske (1:0) i postigao taj jedini zgoditak. Dobitnik je srebrene olimpijske kolajne u Londonu 1948. Za gradsku reprezentaciju Zagreba odigrao 22 utakmice (1938. – 1951.).

Trenerska karijera

Bio je dio izborničke komisije s Brunom Kneževićem i Leom Lemešićem koji su vodili hrvatsku reprezentaciju koja je pobijedila Indoneziju (5:2). Bila je to jedina međunarodna utakmica koju je hrvatska reprezentacija odigrala u vrijeme dok je bila sastavni dio Jugoslavije.

Bio je i trener te dužnosnik u Dinamu i član izborničke komisije, koja je pripremala jugoslavensku reprezentaciju za Svjetsko prvenstvo 1954.

Nagrade

Dobitnik je posebne zlatne plakete NSJ.