Ipse dixit

Ipse dixit (lat. "on je rekao") uzrečica je koja se rabi za označivanje i opisivanje vrste proizvoljne dogmatske tvrdnje koju govornik očekuje da će slušatelj prihvatiti kao valjanu.^[1] Također je znana kao pogreška gole tvrdnje.

Rimski političar Marko Tulije Ciceron skovao je frazu ipse dixit koja se s latinskog prevodi kao "on je rekao".

Fraza ipse dixit poriče da se o nečemu može debatirati. Drugim riječima, "to je tako kako jest".^[2]

Logička pogreška branjenja nekog prijedloga odvažnom tvrdnjom da je to fait accompli (franc.: svršen čin, gotova stvar) iskrivljuje taj argument tako da ga potpuno odbacuje: "Najosnovniji način da se iskrivi neki predmet jest poreći da on uopće postoji."^[3]

Povijest

Latinski oblik izraza potječe od rimskog oratora i filozofa Marka Tulija Cicerona (106. – 43. pr. Kr.) koji ga navodi u svojim teološkim studijima De natura deorum (lat.: O naravi bogova) kao vlastit prijevod grčkog izraza identična značenja αὐτὸς ἔφα, a označuje argument autoriteta koji su činili Pitagorini učenici kad su se pozivali na iskaze svojeg učitelja radije nego na razum ili dokaz.^[4][5]

Do ranog 17. stoljeća učenjaci su rabili uzrečicu ipse dixit radi opravdanja argumenata u svojim područjima ako je iste argumente bio rabio starogrčki filozof Aristotel (384. – 322. pr. Kr.).^[6]

Ipsediksitizam

U kasnom 18. stoljeću Jeremy Bentham prilagodio je izraz ipse dixit u riječ ipsediksitizam.^[7] Bentham je ovaj naziv skovao radi njegove primjene na sve neutilitarne političke argumente.^[8]

Pravna uporaba

Izraz ipse dixit rabi se u modernim pravnim i upravnim odlukama uglavnom kao kritika argumenata koji se temelje samo na autoritetu određene osobe i/ili organizacije.

Vrhovni sud SAD-a prepoznao je 1997. godine problem "dokaza mišljenja koji je povezan s postojećim podacima samo putem ipse dixita nekog eksperta."^[9]

Povezani članci

• argumentum ad populum
• tu quoque
• pozivanje na irelevantan autoritet