Ivan Broz

Ivan Broz (Klanjec, 21. siječnja 1852. – Zagreb, 25. prosinca 1893.), bio je hrvatski jezikoslovac i književni povjesničar.^[1]

Ivan Broz

Životopis

Ivan Broz, Hrvatski pravopis, 1892.

Ivan Broz rođen je u Klanjcu 1852. godine. Osnovnu školu polazio je u Klanjcu (tri razreda) i Varaždinu (četvrti razred), gimnaziju u Karlovcu (1864–1866.),^[2] Požegi i Zagrebu gdje je maturirao u Klasičnoj gimnaziji 1872. godine.^[3] U Innsbrucku započeo je studij teologije (1872–1874.), ali ga je napustio i na novootvorenome Hrvatskome sveučilištu u Zagrebu započeo 1876/77. neredovit studij hrvatskoga jezika, povijesti i zemljopisa. Bijaše namjesnim učiteljem u Velikoj realci (1874–1876.) u Zagrebu, te pravim učiteljem na gimnazijama u Osijeku (1880. – 1883.), Požegi (1883.).^[2] U Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu gdje radio je od 1884. do 1893. godine.^[4] Doktorirao je 1888. godine (Prilozi za sintaksu jezika hrvatskoga, I. Imperativ),^[2] u Beču kod Jagića slušao slavistiku, te otišao na studijsko putovanje u Hercegovinu i južnohrvatske krajeve, kada se i razbolio, što je bilo uzrokom njegove prerane smrti.

Godine 1885. u Matici hrvatskoj izabran je za urednika Hrvatskih narodnih pjesama. U svojim Crticama iz hrvatske književnosti (I.- II.), Broz je prikazao najstarije hrvatske jezične i književne spomenike.^[1] Autor je studije o hrvatskome imperativu te više purističkih članaka (Filologičke sitnice).^[1] Godine 1889. povjerena mu je izradba pravopisnoga priručnika hrvatskoga jezika.^[1] Za dopisnoga člana JAZU izabran je 1892. godine.^[2]

Ivan Broz je 1892. godine objelodanio svoje najvažnije djelo, Hrvatski pravopis, koji je, u Boranićevoj redakciji, izlazio do 1916. godine. Taj pravopis, iako izrijekom baziran na Karadžićevoj pravopisnoj koncepciji, no ipak oblikovan je ponajviše po uzoru na pravopisno djelo hrvatskoga filologa i pravaškog političara Marcela Kušara, utemeljilo je suvremeni hrvatski pravopisni standard, te ostali hrvatski pravopisni priručnici (uz izuzetak oktroiranih djela iz doba obje Jugoslavije i povratka na morfonološki propis u vrijeme NDH) u većini preskripcija uglavnom dotjeruju Brozovo prijelomno djelo u nijansama.

Najumjereniji filolog među tzv. hrvatskim mladogramatičarima nazivanima i vukovci, Broz je ostavio dubokoga traga u konačnoj standardizaciji hrvatskoga jezika: zahvaljujući njemu, Hrvate nije snašlo pravopisno dvojstvo koje je prijetilo uvedbom fonološki koncipiranoga pravopisa u Dalmaciji i Bosni (priručnik Frane Vuletića), a usvajanjem nekih propisa iz pravopisnoga standarda Zagrebačke škole (rastavljeni futur, pisanje stranih imena kao u izvorniku, izbjegavanje asimilacije po zvučnosti u više slučajeva (podcijeniti, odčepiti,..), morfonološki oblici u više slučajeva (mladac/mladci,..) osigurao je i kontinuitet ponajviše sa starijom (poglavito Dubrovačkom) hrvatskom pravopisnom tradicijom, i ostvario bezbolni prijelaz na konačni oblik pravopisa ne izazvavši prosvjede koji su pratili jezične zahvate njegova suvremenika Tome Maretića, potaknute uglavnom jezičnopovijesnim nihilizmom potonjega spram hrvatske književne i jezične baštine.

Djela

• Crtice iz hrvatske književnosti, I-II, Zagreb, 1886-1888.
• Mali azbukvar za pravilno i jednolično čitanje glagoljice u novih crkvenih knjigah po hrvatskoj recenziji, Rim, 1894.^[5]
• Ivan Broz, Hrvatski pravopis, Zagreb, ¹1892., ²1893.; posmrtno Broz, Boranić, ³1904., ⁴1906., ⁵1911., ⁶1915.
• Iveković, Franjo., Broz, Ivan. Rječnik hrvatskoga jezika, 2 sv., Zagreb, ¹1901., ²2009.
• Filološke sitnice i pabirci, prikupio i pogovor napisao Marko Samardžija, Pergamena, Zagreb, 2000.

Vidi još:

• Povijest hrvatskih pravopisa
• Popis hrvatskih pravopisa