Ivan Meštrović

hrvatski kipar, arhitekt i književnik From Wikipedia, the free encyclopedia

Ivan Meštrović
Remove ads
Ovo je glavno značenje pojma Ivan Meštrović. Za druga značenja pogledajte Ivan Meštrović (poduzetnik).

Ivan Meštrović (Vrpolje, 15. kolovoza 1883. – South Bend, Indiana, SAD, 16. siječnja 1962.), bio je hrvatski kipar, arhitekt i književnik.

Kratke činjenice secesija, moderna, Rođenje ...

Bio je najistaknutiji kipar hrvatske moderne skulpture i svojedobno vodeća ličnost umjetničkoga života u Zagrebu. Školovao se u klesarskoj radionici Pavla Bilinića u Splitu i na Akademiji u Beču, gdje se formirao pod utjecajem secesije. Putovao je Europom i upoznavao djela antičkih i renesansnih majstora, osobito Michelangela, te francuskih kipara Augustea Rodina, Antoinea Bourdellea i Aristidea Maillola.[1][2] Bio je začetnik i ideolog nacionalno-romantične skupine Medulić (zagovarao je stvaranje umjetnosti nacionalnih obilježja nadahnute junačkim narodnim pjesmama). Za Prvoga svjetskoga rata živio je u emigraciji. Nakon rata vratio se u domovinu i tada je započelo dugo i plodno razdoblje njegove kiparske djelatnosti i pedagoškoga rada. Godine 1942. emigrirao u Italiju i zatim 1943. godine u Švicarsku, a 1947. godine u Sjedinjene Američke Države. Bio je profesor kiparstva na Sveučilištu u Syracusi i potom od 1955. godine u South Bendu.[1]

Većina njegovih ranih djela, simbolične tematike, oblikovana je u duhu secesije (Timor Dei, 1905.; Izvor života, 1907.; Sjećanje, 1908.): neka pokazuju impresionističke nemirne površine, nastale pod utjecajem Rodinova naturalizma (Zdenac života iz 1905., postavljen ispred zgrade HNK u Zagrebu 1912.), a druga, oživljavajući nacionalni mit, postaju stilizirana monumentalna plastika (Kosovski ciklus, 1908. – 1910.). Pred Prvi svjetski rat napustio je patetičnu epsku stilizaciju izražavajući sve više emotivna stanja, o čemu svjedoče drveni reljefi biblijske tematike izrađeni u kombinaciji arhajskoga, gotičkoga, secesionističkog i ekspresionističkoga stila. U djelima iz 1920-ih i 1930-ih prevladava klasična sastavnica: u tom je razdoblju izveo velik broj javnih spomenika snažna plastičnog izraza, naglašena i čitljiva obrisa (Grgur Ninski i Marko Marulić u Splitu; Andrija Medulić, Andrija Kačić-Miošić i Josip Juraj Strossmayer u Zagrebu; Indijanci u Chicagu). Posebno mjesto u njegovu opusu zauzimaju portreti.[1]

Djela snažne plastične vrijednosti ostvario je u graditeljsko-kiparskim spomenicima i projektima, uglavnom centralnoga tlocrta (mauzolej obitelji Račić u Cavtatu, mauzolej obitelji Meštrović u Otavicama, Dom hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu, spomenik Neznanom junaku na Avali u Beogradu). Projektirao je također spomen-crkvu kralja Zvonimira u Biskupiji kraj Knina nadahnutu starohrvatskim crkvicama i reprezentativnu obiteljsku palaču, danas Galeriju Ivana Meštrovića, te obnovio stari Kaštelet ili Crikvine u Splitu.[1]

Njegov izniman kiparski talent očituje se u lirskoj i dramskoj ekspresiji ljudskoga tijela, što ga svrstava među istaknute osobnosti svjetske umjetnosti prve polovice 20. stoljeća i nesumnjivo među najistaknutije hrvatske umjetnike čije je djelo u svoje doba doživjelo svjetska priznanja. Slikao je u ulju (Moja mati, 1911.), pisao eseje (Moji razgovori s Michelangelom, 1926.), memoare o javnome i političkom životu svojega doba (Uspomene na političke ljude i događaje, 1969.) i pripovijetke (Ludi Mile, 1970.).[1]

Godine 1952. godine poklonio je hrvatskom narodu Galeriju i Kaštelet u Splitu, Atelijer Meštrović u Zagrebu i obiteljsku grobnicu, crkvicu Presvetog Otkupitelja u Otavicama u kojoj je po vlastitoj želji pokopan.[1]

U Vrpolju je 1972. godine otvorena Spomen galerija "Ivan Meštrović" s četrdesetak njegovih djela.[2]

Remove ads

Životopis

Thumb
Obiteljska kuća Ivana Meštrovića u Otavicama

Ivan Meštrović stjecajem okolnosti rođen je u Vrpolju, u Slavoniji, 1883. godine, ali je svoje djetinjstvo proveo u selu Otavice u Dalmaciji, odakle i potječe. Rođen je u seoskoj katoličkoj obitelji, a njegova religioznost oblikovala se pod utjecajem pučke religioznosti, Biblije i kasnog Tolstoja. Kao dijete, Meštrović je slušao epsku poeziju, narodne pjesme i povijesne balade, dok je čuvao ovce.

Sa šesnaest godina, majstor Pavao Bilinić, kamenorezac iz Splita, prepoznao je njegov dar i uzeo ga je za šegrta. Njegov umjetnički talent razvio se gledanjem znamenitih građevina Splita, uz pomoć pri školovanju Bilinićeve supruge, koja je bila profesor u srednjoj školi. Uskoro, pronašli su jednog bečkog vlasnika rudnika, koji je financirao Ivanovo preseljenje i školovanje u Beču. Morao je u najkraćem roku naučiti njemački jezik i prilagoditi se novoj sredini, ali je unatoč brojnim problemima završio studij.

Svoju prvu izložbu priredio je 1905. godine u Beču sa skupinom Secesija, uz primjetan utjecaj stila Art Nouveau. Njegov rad je ubrzo postao popularan i Meštrović počinje zarađivati dovoljno za sudjelovanje na međunarodnim izložbama, na koje je putovao sa svojom suprugom Ružom Klein.

Thumb
Zdenac života (iz 1905. godine; spomenik postavljen 1912. godine na Trgu Republike Hrvatske ispred HNK u Zagrebu)

Godine 1907. izradio je alegorijski Reljef na palači Poppović. To je prva Meštrovićeva javna plastika. Izradio ju je po narudžbi od trgovca Poppovića, koji je bio vlasnik i naručitelj građevine, a bio je trgovac bojama i žitom. Meštrović je na reljefu predstavio sve te segmente njegove trgovine. Reljef na palači Poppović jedino je Meštrovićevo sačuvano djelo u bojanoj keramici.[3]

Ostavivši u svojem bečkom atelieru Tomu Rosandića kojeg je još 1900. godine upoznao u Bilinićevoj splitskoj radionici, Meštrović 1908. godine seli se u Pariz gdje iznajmljuje studio na Montparnassu i uspijeva izraditi više od pedeset skulptura u dvije godine.[4] Skulpture napravljene u tom razdoblju, donose mu međunarodni ugled. U Beograd se seli sa ženom na nekoliko mjeseci 1911. godine, a ubrzo potom u Rim,[4] gdje je proveo naredne četiri godine studirajući na skulpturama antičke Grčke. Na Svjetskoj izložbi umjetnosti, održanoj 1911. godine u Rimu, pobjeđuje i dobiva prvu nagradu za kiparstvo, postaje popularan i stječe naklonost talijanske i strane kritike.

Prvi svjetski rat

Sarajevski atentat, 28. lipnja 1914. godine, Meštrovića zatječe u Veneciji na XI. međunarodnoj izložbi gdje je bilo izloženo 36 Meštrovićevih radova, te se s ocem i suprugom Ružom brodom vratio u Split ali već je na brodu imao osjećaj da ga prate.[5] Nakon povratka u Split prijatelj mu je potvrdio sumnju i upozorio ga o namjeri austro-ugarskih vlasti da ga uhite te je napustio Split i domovinu talijanskim brodom Ancona, desetak dana prije izbijanja rata.[5] Tijekom Prvoga svjetskog rata, putovao je kako bi sudjelovao na izložbama u Parizu, Cannesu, Londonu i Švicarskoj. Godine 1915. priredio je samostalnu izložbu (One-man-show) u Albert i Victoria muzeju u Londonu gdje se do tada nije nikada dogodio sličan događaj jednome živućem umjetniku.[4]

Jugoslavenski odbor

Meštrović je bio aktivan i djelovao je na osnivanju Jugoslavenskoga odbora.[5] Tada je, kao i mnogi njegovi vršnjaci u to vrijeme, a poznavajući teško stanje u Dalmaciji, smatrao kako je jedino rješenje za oslobođenje od Austro-Ugarske osnivanje samostalne, demokratske države južnih Slavena.[5]

Thumb
Spomenik Grgura Ninskog u Splitu (1929.)

Nakon Prvoga svjetskog rata

Nakon Prvoga svjetskog rata vratio se kući i upoznao drugu ljubav svog života, Olgu Kesterčanek, s kojom se civilno vjenčao u Čakovcu 17. listopada 1928. godine.[6] Imali su četvero djece – Martu (1924. – 1949.), koja je rođena u Beču i Tvrtka (1925. – 1961.), Mariju (1927. – 2023.) i Matu (1930.), koji su rođeni u Zagrebu, kamo su se preselili 1922. godine. Kasnije su zimske mjesece provodili u svojoj palači u Zagrebu, a ljetne u kući napravljenoj 1930-ih godina na Mejama u Splitu. Postao je profesor na Visokoj umjetničkoj školi u Zagrebu, te nastavio s pravljenjem velikoga broja djela. U to razdoblje pada i njegov rad s Jurjem Škarpom na Mauzoleju obitelji Račić u Cavtatu.

Putovanja po čitavome svijetu su se nastavila, izlagao je svoja djela u Bruklinskom muzeju (1924.), Chicagu (1925.), kao i u Egiptu i Palestini 1927. godine.

Na njegovim nastupima diljem SAD-a ga je kao dio glazbene pratnje pratio poznati hrvatski operni pjevač i glazbeni pedagog Nikola Zaninović.

Drugi svjetski rat

Mile Budak pokušavao ga je nagovoriti da posjeti Antu Pavelića te se vrati na profesorsko mjesto na Likovnoj akademiji, što je Meštrović odbio. U Zagreb dolazi 6. listopada 1941. s Jozom Kljakovićem kako bi nabavio putovnicu te s obitelji napustio NDH. Zbog svojih je stavova bio uhićen te je četiri mjeseca proveo u državnom zatvoru na Savskoj cesti.[7] U zatvoru je započeo prevoditi grčku dramu „Demetra”; s tim je prestao kad je poručnik njemu i Kljakoviću započeo krijumčariti papir i kredu.[8]

Za njegovo oslobađanje intervenirao je i Alojzije Stepinac, koji je posredovao kod papinog izaslanika.[7] Meštrović je iz zatvora pušten 13. siječnja 1942. godine, a nakon toga bio je i u kućnome pritvoru do 12. ožujka iste godine.[9] Nakon što se Eugen Dido Kvaternik oglušio o Pavelićevu naredbu po kojoj je trebao Meštroviću izdati vizu za odlazak iz zemlje, Pavelić je osobno potpisao Meštrovićevu putovnicu, te on 20. lipnja 1942. odlazi u Italiju.[10] Prvo odlazi u Veneciju zbog izlaganja na Venecijanskome Bijenalu, a zatim u Rim gdje je radio na uređenju Zavoda svetog Jeronima.[7]

U Rim je stigao 25. lipnja (tu mu se je za Božić iste godine pridružila obitelj, supruga Olga i djeca Tvrtko, Mate i Marija dok je kćer Marta ostala sa svojim suprugom Vanjom Šrepelom u Hrvatskoj), a potom u Švicarsku u ljeto 1943. godine. U Švicarskoj živjeli su prvotno u Gstaadu te u Lausannei i potom u Ženevi.[11] Cijela njegova obitelj nije se uspjela izvući pred naletima rata – njegova prva žena Ruža Klein umrla je 1942. godine u Zagrebu. Njegovoga 86-godišnjega strica Iliju Meštrovića četnici su u Otavicama živa bacili u zapaljenu kuću.[12]

Nakon Drugoga svjetskog rata

Thumb
Spomenik Marku Maruliću u Splitu (1925.)

Titova Jugoslavija pozvala je Meštrovića na povratak, ali je on odbio živjeti u komunističkoj zemlji. Kasnije su mu brata Petra zatvorile komunističke vlasti. Godine 1946. Sveučilište u Syracusi ponudilo mu je profesorsko mjesto i on se preselio u Sjedinjene Američke Države. Na put je zajedno sa suprugom i sinom Matom iz Europe krenuo 27. prosinca 1946. godine, a u SAD je došao u 13. siječnja 1947. godine.[13] Na zahtjev jugoslavenskih kulturnih poslanika, poslao je 59 kipova iz Sjedinjenih Država u Jugoslaviju (uključujući i spomenik Petra II. Petrovića Njegoša), a 1952. godine dodatnih 400 skulptura i različitih crteža. Godine 1954. dobio je američko državljanstvo[4] koje je mogao dobiti već dvije godine ranije, ali ga je uznemiravala pomisao da se to ne protumači kao njegovo odbacivanje hrvatske nacionalnosti.[14] U rujnu 1955. godine prihvaća ponudu i postaje profesor na Sveučilištu Notre Dame.[14]

Godine 1959. Meštrović je, nakon 17 godina izbivanja, nakratko posjetio Hrvatsku (Zagreb i Split), zbog dogovora s novim vlastima o tretmanu njegovih nekretnina i umjetničke ostavštine. U Zagreb je stigao vlakom 3. srpnja 1959. godine, navečer.[15] Sutradan je, 4. srpnja, na blagdan američke nezavisnosti, nazočio primanju kod američkoga generalnog konzula u Zagrebu, Douglasa Martina.[16] Dana 11. srpnja 1959. godine posjetio je u Krašiću Kardinala Alojzija Stepinca, nepravedno zatvorenoga zbog tobožnjih veza s ustašama, a na Brijune je na poziv Josipa Broza Tita stigao 25. srpnja iste godine i tamo se zadržao osam dana, te s njim imao tri razgovora.[17]

Smrt Meštrovićeve djece kao da je utjecala i na njegovu. Njegova kći Marta, koja se doselila u Kanadu, umrla je 1949. godine, u 24. godini, a njegov sin Tvrtko, koji je ostao u Zagrebu ubio se 23. rujna 1961. godine. Meštrović je napravio četiri glinene skulpture, kako bi obilježio smrt svoje djece, Marte i Tvrtka. Napravio je Autoportret, uplakanoga oca, Staroga oca tužnoga zbog smrti sina, Otac se oprašta od sina u zagrljaju i Majka se nježnim poljupcem oprašta od preminule kćeri.[18] Neposredno pred smrt napravio je skulpturu Pietà.[18]

Dana 16. siječnja 1962. godine, nekoliko mjeseci nakon smrti sina Tvrtka, Ivan Meštrović umro je u svojoj 79. godini života, u gradu South Bendu, u državi Indijani (SAD). Pokopan je 24. siječnja 1962. godine u crkvi Presvetog Otkupitelja u Otavicama, u mauzoleju obitelji Meštrović.[19]

Remove ads

Slobodno zidarstvo

Prema pojedinim autorima Meštrović je bio slobodni zidar, dok drugi tu tvrdnju osporavaju.[20] U biografskom leksikonu slobodnih zidara Ljepota (2017.) publicist i slobodni zidar Branko Šömen navodi ga kao člana Lože "Maksimilijan Vrhovac" u Zagrebu, u koju je primljen 1913. godine,[21] dok je radila pod okriljem Velike simboličke lože Ugarske, te kasnije i Lože "Pravednost" u Zagrebu, a potom i Lože "Dositej Obradović" u Beogradu, obje su radile pod okriljem Velike lože "Jugoslavija".[22][23] Međutim, splitski povjesničar Ivan Mužić, autor knjiga Masonstvo u Hrvata (1983.) te Ivan Meštrović i slobodno zidarstvo (2015.), tvrdi da Meštrović nije bio član niti jedne lože u Kraljevini Jugoslaviji.[24] Također, Meštrovićev sin Mate tvrdi da njegov otac nije bio slobodni zidar, kao i da nije imao ni pozitivan ni negativan stav prema slobodnom zidarstvu.[20]

U brošuri Masonerija u Hrvatskoj novinara Mirka Glojnarića iz 1941. godine objavljen je popis uglednih hrvatskih intelektualaca, političara i umjetnika kao navodnih članova loža slobodnih zidara, među kojima se našao i Meštrović.[25] Meštrović je, međutim, takve tvrdnje osporio. Zajedno s trideset i dvoje drugih javnih osoba podnio je tužbu protiv autora brošure zbog klevete i neistinitih optužbi.[26][23][24]

Izvjesno je da je Meštrović tijekom života dolazio u doticaj sa slobodnim zidarima, među kojima su bili Ivo Tartaglia, Tomislav Krizman, Stanko Švrljuga, Andrija Štampar i dr.[20]

Remove ads

Djelo

Po Meštroviću misterij ljubavi odgonetka je misterija smrti i uvjet vjerovanja u vječnost. Stoga su mu čovjekova djela na zemlji, pa i umjetnost, "otisci besmrtnog bića". Uz herojsko-nacionalni i intimistički ciklus, religiozni ciklus zauzima središnje mjesto u Meštrovićevu stvaralaštvu (sakralni objekti, skulpture u mramoru, bronci i drvu), u kombinaciji arhajskoga. "gotizirajućega", secesionističkoga i ekspresionističkog stila. "Gotizirajuća ekspresivna mistika" našla je svoj izraz u kapelici Sv. Križa u Kašteletu (Split), s velikim drvenim Raspelom (1917.) i nizom drvenih reljefa s prizorima iz Kristova života (1917. – 1953.). Mauzolej obitelji Račić u Cavtatu (Gospa od Anđela, 1920. – 1923.) monumentalno je arhitektonsko-skulptorsko zdanje, a glavne su mu skulpture Raspelo, Sv. Roko i anđeli s dušama pokojnika. Spomen-crkva kralja Zvonimira u Biskupiji kraj Knina nadahnuta je starohrvatskim crkvicama.

Galerija djela

Thumb
Spomenik neznanom junaku na Avali u Beogradu (Srbija) (1938.)
Thumb
Njegošev mauzolej na Lovćenu (Crna Gora)
Thumb
Crkva Presvetog Otkupitelja u Otavicama
Thumb
Dom hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu, napravljen prema Meštrovićevom nacrtu

Ostala djela

Remove ads

Književno stvaralaštvo i publicistika

Djela

  • Ivan Meštrović, Nova europa, Zagreb, 1933.
  • Gospa od anđela, Nova europa, Zagreb, 1937.
  • Religiozna umjetnost, reprodukcija Meštrovićevih djela religiozne tematike, Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, Zagreb, 1944.
  • Dennoch will ich hoffen...Ein Weihnachtsgespräch (Ipak se nadam ili Božićni razgovori), knjiga refleksija,[28] Rascher Verlag, Zürich, 1945.
  • The sculpture of Ivan Meštrović, Syracuse University Press, Syracuse, 1948.
  • Meštrović Exhebition of Twenty-Five Panels: Hendricks Chapel Syracuse University, Syracuse, 1950.
  • The Life of Christ: Ten Panels in Wood, Syracuse, 1953.
  • Uspomene na političke ljude i događaje, memoarska proza, Knjižnica Hrvatske revije, Buenos Aires, 1961.

Posmrtno

  • Uspomene na političke ljude i događaje, memoarska proza (2. izdanje, Matica hrvatska, Zagreb 1969., 3. izdanje, Matica hrvatska, Zagreb, 1993.; slovenski prijevod: Spomini, Ljubljana, 1971., prev. Jože Stabej)
  • Ludi Mile: pripovijetke, Matica hrvatska, Zagreb, 1970.
  • Jedini put da se bude umjetnik jest raditi, (tekst Duško Kečkemet), Spektar, Zagreb, 1970. (eng. izd. The only way to be artist is to work, prijevod Sonia Wild Bićanić, Spektar – Delo, Zagreb – Ljubljana, 1970.; slov. izd. Delo je edina pot, da postaneš umetnik, Spektar – Delo, Zagreb – Ljubljana, 1970.; njem. izd. Der einzige Weg Künstler zu werden ist arbeiten, Spektar – Delo, Zagreb – Ljubljana, 1970.)
  • Pisma Ivana Meštrovića Bogdanu Radici, 1946-1961., München, 1984., (poseban otisak iz "Hrvatske revije", XXXIII., sv. 2 i 3/1983.)[29]
  • Talijanska pisma Ivanu Meštroviću 1911-1921 / priredila i prevela Karmen Milačić = Lettere italiane a Ivan Meštrović 1911-1921 / a cura e traduzione di Karmen Milačić., Globus, Zagreb, 1987. (usporedno izdanje na hrvatskom, talijanskom i francuskom jeziku)[29]
  • Vatra i opekline, autobiografski roman (priredio Branimir Donat),[30] Dora Krupićeva, Zagreb, 1998.
  • Razgovori s Michelangelom, dramski tekstovi,[31] Školska knjiga, Zagreb, 2007.
  • Michelangelo: Eseji umjetnika o umjetniku, Školska knjiga, Zagreb, 2010.[32]
  • Prijatelji: dopisivanje Ivana Meštrovića s Ivom Tartagliom u razdoblju od 1905. do 1947. godine, prir. Norka Machiedo-Mladinić, Biblioteka Varia, knj. 17, Književni krug, Split, 2015.

U rukopisu

  • Aleksandar (Alexander),[33] drama
  • Kambus,[28] povijesna drama
  • Aleksandrida[28]
  • Kejo[28]
Remove ads

Nagrade i priznanja

  • 1911.: "Prva nagrada za kiparstvo", na Svjetskoj izložbi umjetnosti u Rimu.[4]
  • 1931.: Počasni građanin Varaždina.[34]
  • 1953.: "Annual Award of Merit", (godišnja nagrada Američke akademije umjetnosti).[14]
  • 1954.: "Christian Culture Award", (godišnja nagrada Assumption Collegea, Windsor, Ontario, Kanada).[14]
  • 1955.: "Fine Arts Medal", (medalja Američkog instituta arhitekata).[14]
  • 1955.: "Doctor of Fine Arts degree", (počasni doktorat Notre Dame Universityja).[14]
  • 1955.: "Doctor of Laws", (počasni doktorat Marquette Universityja).[14]
  • 1961.: Republika Austrija dodijelila mu je odličje za znanost i umjetnost.[35]
  • 2013.: Posmrtno mu je dodijeljena Povelja počasnog građanina Drniša.[36]
Remove ads

Ostavština

  • Ivan Meštrović darovao je hrvatskome narodu obiteljsku kuću i atelijer u Zagrebu (kasnije preuređena u izložbeni prostor Atelje Meštrović), obiteljsku vilu s atelijerima u Splitu (kasnije prenamijenjena u izložbeni prostor Galerija Ivana Meštrovića), sakralno-umjetnički kompleks Kaštelet-Crikvine u Splitu i grobnicu obitelji Ivana Meštrovića – Crkvu Presvetog Otkupitelja kod Otavica.[37] Isto tako, Ivan Meštrović darovao je i određen broj svojih umjetničkih djela koja čine temelj fundusa spomenutih muzeja.[37]
  • U njegovim Otavicama su i zgrade antimalarične ambulante i osnovne škole, koji su danas zaštićeni spomenici kulture, i u državnom su vlasništvu. Izgrađeni su po Meštrovićevim zamislima u razdoblju od 1928. do 1932. godine. I ambulanta i osnovna škola uništene su za vrijeme velikosrpske okupacije Otavica u Domovinskome ratu.
Remove ads

Vidi još

Izvori

Literatura

Vanjske poveznice

Loading related searches...

Wikiwand - on

Seamless Wikipedia browsing. On steroids.

Remove ads
Remove ads