Ivan Pernar

Ovo je glavno značenje pojma Ivan Pernar. Za druga značenja pogledajte Ivan Pernar (1985.).

Ivan Pernar (Hrastina kraj Zaprešića (Marija Gorica),^[1] 3. studenoga 1889. – New York, 2. travnja 1967.), bio je hrvatski odvjetnik i političar.

Ivan Pernar
Ivan Pernar, 1928. godine.
Rođenje	3. studenoga 1889. Hrastina, Hrvatska
Smrt	2. travnja 1967. New York, SAD
Stranka	HSS
Zanimanje	pravnik, političar
zastupnik u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS
11. rujna 1927. – ?
v r u

Životopis

Ivan Pernar rodio se u Hrastini kraj Zaprešića 1889. godine.^[2][3] Rodio se je u obitelji Nikole i Jelene (rođ. Hrust) Pernar.^[4] Pohađao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu koju je završio 1909. godine.^[5] Studirao je pravo u Zagrebu gdje je i doktorirao na zagrebačkom sveučilištu. Bio je član užeg vodstva HSS-a. Od studenoga 1919. godine bio je članom glavnoga obora HPSS-a. Kao kandidat HSS-a sudjelovao je na izborima u Kraljevini Jugoslaviji i bio izabran 1923., 1925., 1927., 1935. i 1938. godine.^[6] Godine 1926. kada je HSS sudjelovao u vladi bio je kao predstavnik HSS-a na dužnosti podtajnika u Ministarstvu unutarnjih poslova.^[7] Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije kao političar i član HSS-a više puta je zatvaran.

Atentat u beogradskoj skupštini

Ivan Pernar bio je zastupnik HSS-a za Ludbreg. Dana 20. lipnja 1928. godine, revolverskim hitcima na zastupnike HSS-a, dvorski agent i zastupnik Radikalne stranke Puniša Račić ranjava Ivana Pernara i Ivana Granđu, smrtno ranjava Stjepana Radića, a usmrćuje Đuru Basaričeka i Pavla Radića. Dr. Ivan Pernar pogođen je s dva metka. Prvi Račićev metak pogađa ga u ruku, a drugi nepuni centimetar ispod srca, tri milimetra ispod žile kucavice nakon kojeg pada pod klupu i tako je izbjegao treći mu namijenjen metak.^[8] Taj drugi revolverski metak Pernar je u tijelu nosio do kraja života.^[8][9]

U kanadskom Hrvatskom glasu u članku pod nazivom Dvadeseti lipnja 1928. (brojevi 25. i 26. od 21. i 28. lipnja 1949. godine) Pernar je pisao o tom atentatu opširnije. Dio članka o momentu samog ranjavanja:

»Tog trenutka plane pištolj, a iz cijevi plamen, dim, prasak i udarac u lijevu ruku. On spušta pištolj okomito do koljena – ja ga gledam a on opet u mene uperio cijev: časak – pištolj plane i drugi put, ali ovaj hitac je pogodio u prsa. Kugla mi slomila rebra, ključnu kost ozlijedila, te me kao opeklo na prsima, a topla krv poteče niz prsa. Sada sam vidio da nije šala pak sam zažmirio i desnom nogom sam se spuštao na poklek promatrajući i dalje kako krvnik puca i gađa.«^[8]

Nakon atentata

Puniša Račić biva osuđen na 20 godina zatvora koje provodi u Kaznenom zavodu u Zabeli kod Požarevca.^[10] U listopadu 1944. godine po ulasku u Beograd na prijekom sudu partizani ga osuđuju na smrt i strijeljaju.

Iskoristivši ubojstvo Stjepana Radića i blokadu rada Narodne skupštine (parlamenta) koja je uslijedila, jugoslavenski kralj Aleksandar I. Karađorđević u proglasu objavljenom 6. siječnja 1929. godine proklamira da su "ti žalosni razdori i događaji (...) pokolebali kod Naroda veru u korisnost te ustanove" te da zato između kralja i naroda "ne može i ne sme biti više posrednika". Potom ukida Vidovdanski ustav i uvodi Šestosiječanjsku diktaturu koja je prekinuta tek atentatom na kralja u Marseillesu 1934. godine. Atentat je bio organiziran od ustaša, a neposredni izvršitelj bio je Vlado Černozemski, bugarski revolucionar. Černozemski biva ubijen prigodom atentata od francuske policije koja je pucajući po njemu slučajno ubila i francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua.

Pernar je nakon oporavka nastavio odvjetničku djelatnost pošto su za diktature kralja Aleksandra I. Karađorđevića političke stranke i politička djelatnost bile zabranjene.^[11] Godine 1933., 14. ožujka, bio je osuđen na godinu dana strogoga zatvora koji je izdržavao u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici odakle je pušten prije isteka pune kazne.^[12] Dana 21. kolovoza 1938. kao predstavnik HSS-a prisustvovao je sprovodu Andreja Hlinke u Ružomberoku.^[13]

Drugi svjetski rat i SAD

Ivan Pernar za Banovine Hrvatske biva izabran za senatora. Za vrijeme NDH više puta je zatvaran od ustaškog režima.^[2] Zbog povezanosti s urotom Lorković-Vokić 1944. godine biva uhićen i zatvoren u Lepoglavi odakle je sredinom travnja 1945. godine prevezen u zagrebačku Zaraznu bolnicu.^[2] Neposredno pred slom NDH pušten je, zahvaljujući zauzimanju kardinala Alojzija Stepinca,^[14] te 7. svibnja 1945. godine u skupini vođa HSS-a odlazi u Klagenfurt, a potom u Salzburg. U rujnu 1945. godine odlazi u Rim, a iz Rima u SAD.^[2] U SAD-u nastanjuje se u New Yorku. Nastupa na mnogim skupovima HSS-a po Americi i Kanadi,^[15] piše u kanadskom Hrvatskom glasu i radi na omogućavanju iseljenja Hrvatima u prekomorske zemlje.^[2] Tijekom boravka u izbjeglištvu izložen je napadima ustaške emigracije ali i sam piše žestoke protuustaške polemike i pamflete.^[2]

Umro je u New Yorku 2. travnja 1967. godine. Pokopan je 5. travnja 1967. godine, na newyorkškome groblju St. Raymond's.^[16]

Priznanja

• 1928. godine proglašen je počasnim građaninom Križevaca.^[17]