Naglasak starogrčkog jezika

Naglasak starogrčkog jezika sličan je hrvatskom jer razlikuje duljinu i ton naglašena samoglasnika.

Tipovi i položaj

Tip

Postoje tri naglaska: akut (oštri), cirkumfleks (zavinuti) i gravis (teški).^[1]

Akut

Akut je imao uzlazan ton i mogao se nalaziti i na dugim i na kratkim samoglasnicima. Označavao se oznakom ◌́ poviše samoglasnika. Mogao se nalaziti na svakom od posljednjih triju slogova i time je bio najpokretniji naglasak.

Riječ	Položaj naglaska	Prijevod	Ime po položaju
ναός	prvi od kraja	hram	oksitona
πέτρα	drugi od kraja	kamen	paroksitona
τείχισμα	treći od kraja	zid, tvrđava	proparoksitona

Cirkumfleks

Cirkumfleks se najprije uzdizao, a potom spuštao. Pojavljivao se samo na dugim samoglasnicima u jednom od posljednjih dvaju slogova. Obilježavao se dijakritičkim znakom ◌̃.

Riječ	Položaj naglaska	Prijevod	Ime po položaju
παῖς	prvi od kraja	dijete	perispomena
εἶρος	drugi od kraja	vuna	properispomena

Gravis

Gravis je bio pozicijska varijanta akuta. Naime, ako iza riječi naglašene oštrim naglaskom na posljednjem slogu dolazi bilo što što nije interpunkcija ili pauza (to jest dolazi druga riječ), akut prelazi u gravis koji se izgovarao uzlazno, ali uzlazio je ponešto blaže od akuta. Označavao se dijakritičkim znakom ◌̀.^[2]

Riječi	Prijevod
ὁ ναὸς ἐν τῷ βουνῷ	hram na brdu

Položaj

Ovdje je tablica s dopuštenim položajem svih naglasaka s obzirom na broj slogova i duljinu samoglasnika za akut:^[1]

3. od kraja	2. od kraja	od kraja	Naziv
		◌̄́	oksitona
		◌̆́
	◌̄́	◌̄	paroksitona
	◌̆́	◌̆
	◌̆́	◌̄
◌̆́		◌̆	proparoksitona
◌̄́		◌̆

Ova je tablica za cirkumfleks:^[1]

2. od kraja	od kraja	Naziv
	◌̄̃	perispomena
◌̄̃	◌̆	properispomena

Baritona je općeniti naziv za sve riječi koje nisu naglašene na zadnjem slogu.

Iznimke

• Skupovi suglasnika [kʰs] i [pʰs] (slova ξ i ψ) na kraju riječi i iza kratkih samoglasnika ne dopuštaju oštrom naglasku stajanje na trećem slogu od kraja. Ipak, zavinuti može stajati na pretposljednjem.
• Riječi koje naizgled djeluju protiv pravila nastale su srastanjem (obično glavne riječi i enklitike).

Prilikom dodavanja sufiksa

U sklonidbi i sprezanju postoje dva općenita pravila:

»	U deklinaciji što duže, u konjugaciji što dalje.	«
Gramatika grčkoga jezika, Zdeslav Dukat

U deklinaciji naglasak nastoji stajati što duže na istome mjestu i istoga tipa kao u osnovi. Međutim, ako opća pravila o naglašavanju to ne dopuštaju, naglasak se pomiče ka kraju riječi samo onoliko koliko je to najmanje moguće i vraća se izvorno mjesto čim to opća pravila dopuste.^[2]

Padež	Jednina	Dvojina	Množina
Nominativ	ὁ, ἡ ἄνθρωπος	τὼ ἀνθρώπω	οἱ, αἱ ἄνθρωποι
Genitiv	τοῦ, τῆς ἀνθρώπου	τοῖν ἀνθρώποιν	τῶν ἀνθρώπων
Dativ	τῷ, τῇ ἀνθρώπῳ	τοῖν ἀνθρώποιν	τοῖς, ταῖς ἀνθρώποις
Akuzativ	τὸν, τὴν ἄνθρωπον	τὼ ἀνθρώπω	τοὺς, τᾱ̀ς ἀνθρώπους
Vokativ	ἄνθρωπε	ἀνθρώπω	ἄνθρωποι

U konjugaciji se naglasak nastoji odmaknuti što je dalje moguće od kraja k početku riječi.

		jednina			dvojina		množina
		1.	2.	3.	2.	3.	1.	2.	3.
aktiv	indikativ	λῡ́ω	λῡ́εις	λῡ́ει	λῡ́ετον	λῡ́ετον	λῡ́ομεν	λῡ́ετε	λῡ́ουσῐ(ν)
	konjunktiv	λῡ́ω	λῡ́ῃς	λῡ́ῃ	λῡ́ητον	λῡ́ητον	λῡ́ωμεν	λῡ́ητε	λῡ́ωσῐ(ν)
	optativ	λῡ́οιμῐ	λῡ́οις	λῡ́οι	λῡ́οιτον	λῡοίτην	λῡ́οιμεν	λῡ́οιτε	λῡ́οιεν
	imperativ		λῦε	λῡέτω	λῡ́ετον	λῡέτων		λῡ́ετε	λῡόντων
mediopasiv	indikativ	λῡ́ομαι	λῡ́ῃ, λῡ́ει	λῡ́εται	λῡ́εσθον	λῡ́εσθον	λῡόμεθᾰ	λῡ́εσθε	λῡ́ονται
	konjunktiv	λῡ́ωμαι	λῡ́ῃ	λῡ́ηται	λῡ́ησθον	λῡ́ησθον	λῡώμεθᾰ	λῡ́ησθε	λῡ́ωνται
	optativ	λῡοίμην	λῡ́οιο	λῡ́οιτο	λῡ́οισθον	λῡοίσθην	λῡοίμεθᾰ	λῡ́οισθε	λῡ́οιντο
	imperativ		λῡ́ου	λῡέσθω	λῡ́εσθον	λῡέσθων		λῡ́εσθε	λῡέσθων
		aktiv				mediopasiv
infinitiv		λῡ́ειν				λῡ́εσθαι
particip	m.	λῡ́ων				λῡόμενος
	f.	λῡ́ουσᾰ				λῡομένη
	n.	λῦον				λῡόμενον

U aoristu se naglasak ovoga glagola prebacuje na augment u prvome licu jednine i kad god može: ἔλῡσᾰ.

Klitike

Klitike su riječi koje nemaju vlastitog naglaska. Postoje proklitike koje dolaze ispred riječi s naglaskom, a postoje i enklitike koje dolaze iza riječi s naglaskom.^[3]

Proklitike su:

• određeni član u nominativu muškog i ženskog roda jednine i množine
• neki prijedlozi
• neki veznici
• negacija ὀυ i njezine varijante

Proklitike se naslanjaju na riječ za sobom i čini s njom jednu naglasnu cjelinu (u izgovoru se ponaša kao jedna riječ). Kada se iza njih nađe enklitika, dobivaju naglasak, pa to često dovodi do stapanja obiju riječi u jednu. Negacija dobiva naglasak ako je zadnja riječ u rečenici.

Enklitike

Enklitika čini naglasnu cjelinu s riječi koja dolazi ispred nje. Ima ih nešto više od proklitika, a uključuju nenaglašene oblike kosih padeža jednine osobnih zamjenica, neodređenu zamjenicu u svim oblicima (osim ἄττα), neodređeni zamjenički prilozi, dvosložni oblici indikativa prezenta glagola 'biti' i 'kazati', neke čestice i druge riječi.

Budući da dolaze iza riječi, za njih vrijede pravila o naglašavanju riječi.

• Ako prethodna riječ ima naglasak najdulje od kraja što je moguće naglasak enklitike dolazi na posljednji slog glavne riječi, pa tako ta riječ ima dva naglaska, što je jedina iznimka. Na primjer, ἄνθρωπός τις.
• Ako prethodna riječ ima oštri naglasak na pretposljednjem slogu, onda jednosložna enklitika gubi naglasak, a dvosložna ga zadržava, dakle ne događa se ništa.
• Ako prethodna riječ ima ili zavinuti ili oštri naglaska na zadnjem slogu, enklitika svoj gubi, a oštri ne slabi u teški.^[2]

Enklitika naglasak ipak zadržava kada je na početku riječi, iza elizije ili ako je na njoj sila govora. Ako više enklitika slijedi jedna za drugom, svaka stavlja svoj naglasak na prethodnu. Proklitike dobivaju oštri naglasak od enklitika.

Pravopis

Podrobniji članak o temi: Grčki alfabet

Naglasci se na samoglasnicima i dvoglasima bilježe jednako kao i hakovi. Naglasak se stavlja na malo i veliko slovo. Kod dvoglasa drugi vokal dobiva oznaku naglaska.

Kada su naglasak i hak na istom slovu, akut se bilježi desno od haka, a cirkumfleks iznad njega. Primjerice, Ὦτος.

Ako su na istom slovu naglasak i trema, naglasak se piše između točkica treme. Primjerice, Ἀΐδης.