Deportacija Krimskih Tatara
From Wikipedia, the free encyclopedia
Deportacija Krimskih Tatara (ruski Депортация крымских татар; krimskotatarski Qırımtatar halqınıñ sürgünligi; ukrajinski Депортація кримських татар) odnosi se na 'etničko čišćenje' te nacije sa Krima 18. 5. 1944. koje je naredio sovjetski poglavar Josif Staljin a proveo Lavrentij Berija, šef sovjetske tajne policije, kao oblik kolektivne kazne zbog navodne suradnje pojedinaca tog naroda sa nacistima tijekom njemačke okupacije Krima u Drugom svjetskom ratu — usprkos činjenici da se zapravo više krimskih Tatara borilo zajedno sa sovjetskom Crvenom armijom nego sa nacistima, njih 25.033 u usporedbi sa 15.000–20.000 kolaboracionista. U dva dana, sovjetski NKVD deportirao je najmanje 183.155 krimskih Tatara, a broj se povećao na 191.044 kada je time obuhvaćeno dodatnih 8.000 Tatara koji su se vratili sa ratne fronte ili su služili u Crvenoj armiji. Deportacija je nesrazmjerno obuhvatila sve krimske Tatare, bez obzira bili oni djeca, žene ili starci, pa čak i komunisti ili pripadnici Crvene armije, te su svi utrpani u vagone koji su ih odvezli u današnji Uzbekistan koji je bio udaljen nekoliko hiljada kilometara od njihovih domova.
Deportacija Krimskih Tatara | |
---|---|
Lokacija | Krim |
Datum | 18. svibnja 1944 — 20. svibnja 1944 c 4:00 18. svibnja |
Vrsta napada | Etničko čišćenje |
Mrtvih | Nekoliko procjena a) 34,000 [1] b) 40,000–44,000 [2] c) 42,000 [3] d) 45.000 [4] e) 109,956 [5] (između 18 i 27 ili 46,2 posto [5] njihove ukupne populacije) |
Počinitelji | NKVD, tajnu sovjetsku policiju |
Jula 1944., NKVD je saznao da je jedna jedinica zaboravila očistiti plićak Arabat, te da je dio krimskih Tatara i dalje tamo ostao. NKVD je žurno otišao u Arabat i pokupio seljake, ukrcao ih u teretni ćamac, isplovio ga u Azovsko more i 20. 7. tamo ga potopio zajedno sa stotinama civila. Tatari su iza sebe bili prisiljeni ostaviti oko 80.000 kuća i 360.000 hektara zemlje, koje su zaplijenile sovjetske vlasti, te su u prenakrcanim vagonima putovali nekoliko tjedana, sve dok nisu stigli do svojih odredišta 6. 6. 1944. U tom dalekom prijevozu u zapečaćenim vagonima, najmanje 7.889 krimskih Tatara je izgubilo živote, dok je još nekoliko desetaka hiljada umrlo narednih godina zbog surovih uvjeta u egzilu. Staljinov režim naredio je brisanje svakog traga na krimske Tatare, te je narednih nekoliko popisa stanovništva bilo zabranjeno i spomenuti taj narod u evidenciji SSSR-a.
Nikita Hruščov osudio je 1956. Staljinove zločine, među njima i deportacije raznih naroda, ali je usprkos tome na snazi i dalje ostala odluka o zabrani povratka krimskih Tatara na Krim. Usprkos destaljinizaciji SSSR-a, Tatari su bili prisiljeni ostati živjeti u Uzbekistanu narednih nekoliko desetljeća, te je tek tijekom perestrojke 1980-ih oko 260.000 krimskih Tatara dobilo pravo vratiti se u svoju domovinu. 1989. restrikcije o zabrani povratka deportiranih naroda su konačno i zvanično proglašene ništavnima te je Vrhovno vijeće Krima 14. 11. 1989. izdalo deklaraciju kojom prethodne deportacije naroda tvore kriminalnu aktivnost. Iako im mjesne vlasti nisu pomagale u povratku otete imovine, pronalasku novih domova ili posla, 2004. Tatari su doživjeli krhku obnovu te su činili oko 12% stanovništva Krima. Ruska Federacija, nasljednica SSSR-a, nikada krimskim Tatarima nije isplatila odštetu niti im potpuno nadoknadila izgubljenu imovinu. Isto tako nije pokrenula niti jedan sudski postupak protiv počinitelja ovog prisilnog raseljavanja. Deportacija krimskih Tatara predstavlja jedan od ključnih događaja u historiji tog naroda, te simbol stratišta i potlačivanja malih naroda od SSSR-a.