![cover image](https://wikiwandv2-19431.kxcdn.com/_next/image?url=https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/7/73/Jean-L%25C3%25A9on_G%25C3%25A9r%25C3%25B4me_-_The_Christian_Martyrs%2527_Last_Prayer_-_Walters_37113.jpg/640px-Jean-L%25C3%25A9on_G%25C3%25A9r%25C3%25B4me_-_The_Christian_Martyrs%2527_Last_Prayer_-_Walters_37113.jpg&w=640&q=50)
Dioklecijanovi progoni
From Wikipedia, the free encyclopedia
Dioklecijanovi progoni, rjeđe (i u kontekstu kasne antike) Veliki progoni, je naziv za posljednje velike progone kršćana od strane vlasti Rimskog Carstva, a koji su se zbili početkom 4. vijeka.
![Thumb image](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/7/73/Jean-L%C3%A9on_G%C3%A9r%C3%B4me_-_The_Christian_Martyrs%27_Last_Prayer_-_Walters_37113.jpg/640px-Jean-L%C3%A9on_G%C3%A9r%C3%B4me_-_The_Christian_Martyrs%27_Last_Prayer_-_Walters_37113.jpg)
Dioklecijanovi progoni su dobili ime po caru Dioklecijanu, jednom od vladara tadašnje tetrarhije, koji je 303. zajedno sa svojim kolegama Maksimijanom, Galerijem i Konstancijem Klorom izdao niz edikata kojima se pod prijetnjom strogih kazni zahtijeva od kršćanskih vjernika da prakticiraju tradicionalne rimske obrede; kasniji edikti su, pak, bili usmjereni protiv kršćanskog svećenstva te doveli do konfiskacije crkvene imovine i spaljivanja crkvenih knjiga i tekstova.
Progoni su bili različiti po svom intenzitetu u različitim dijelovima Carstva - na zapadu, u Britaniji i Galiji su bili najslabiji, a u istočnim provincijama najžešći. U nekoliko navrata su edikti poništavani, da bi ih formalno ukinuo tek Milanski edikt koga su 313. donijeli carevi Konstantin i Licinije.[1]