Drugi trijumvirat
From Wikipedia, the free encyclopedia
Drugi trijumvirat je moderni naziv za zvanični politički savez između Oktavijana (kasnije nazvanog "August"), Marka Antonija i Marka Emilija Lepida, koji je sklopljen 26. novembra 43. godine st. e. Savez je prvobitno sklopljen s rokom trajanja od pet godina, ali je zatim produžen za još pet godina, pa je ukupno trajao od 43. do 33. godine st. e.
![Thumb image](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/b/b2/Denarius_Mark_Anthony-32BC-legIII.jpg/320px-Denarius_Mark_Anthony-32BC-legIII.jpg)
Za razliku od prvog trijumvirata, koji je bio tajnog karaktera, drugi trijumvirat ozvaničen je zakonom donetim 43. godine koji je imenovao "trojicu s konzulskim ovlašćenjima za uređenje države" (lat. triumviri rei publicae constituendae consulari potestate). Trijumviri su imali vrhovnu vlast u državi, ograničenu jedino vremenskim rokom od pet godina.
Kada je nakon Mutinskog rata (43. st. e.) Oktavijan odbio da se konačno obračuna s Antonijem i zada mu odlučujući poraz, došlo je do njegovog razilaženja sa politikom senata. Taj raskid sa senatom i pritisak trupa naterali su Oktavijana da se približi Cezarovim prijateljima. Stoga su Oktavijan, Antonije i Lepid sklopili 43. st. e. nedaleko od grada Bononije (današnje Bolonje) sporazum koji je poznat kao "drugi trijumvirat". Trijumviri su među sobom podelili zapadne provincije i rešili da pribegnu sistemu proskripcija. Proskripcije se nisu ticale samo senatora, aktivnih protivnika cezarovaca, već su u spiskove unete i osobe poznate po svom bogatstvu, pa je ukupno pogubljeno oko tri stotine senatora i dve hiljade vitezova. Među poginulima bio je i Ciceron, koji je u spiskove unet na insistiranje Antonija.
Trijumvirima je predstojao i zadatak da unište republikance: na Siciliji se učvrstio Sekst Pompej, a Sirija, Azija, Grčka i Makedonija prišle su Cezarovim ubicama Marku Juniju Brutu i Gaju Kasiju Longinu. Vojne snage Bruta i Kasija bile su stacionirane u Makedoniji i blizu Filipa stvoren je utvrđen logor. Tamo su trijumviri uputili svoju vojsku, na čijem su čelu bili Oktavijan i Antonije. U dve bitke kod Filipa 42. st. e. republikanska vojska bila je potučena, a Brut i Kasije izvršili su samoubistvo.
Dogovoreno je da Antonije ostane na istoku i sakupi novac, a da se Oktavijan vrati u Italiju i nađe zamlju za vojnike. Ali čitav zemljišni fond u Italiji već je bio iscrpen. Oktavijan je rešio da veterane naseli po kolonijama osnovanim na teritoriji šesnaest italskih gradova (Ankona, Arimin, Kapua i dr.). Zemljišta koja su pripadala stanovnicima tih gradova konfiskovana su, stanovnici proterani sa zemlje, a novi su vlasnici dobijali obrađenu zemlju zajedno s robovima. Prema italskom stanovništvu veterani su se ponašali kao osvajači.
Nezadovoljstvo italskog stanovništva iskoristili su Antonije, njegova žena Fulvija i brat Lucije, koji su poveli agitaciju protiv Oktavijana, obećavajući da će Antonije, čim se vrati s Istoka, vratiti svoja vanredna ovlašćenja i uspostaviti slobodu. Oni su sakupili vojsku od nezadovoljnih Italika, uglavnom vojnika i veterana. Marko Vipsanije Agripa, koji je komandovao Oktavijanovim trupama, uspeo je da borbu s ustanicima lokalizuje u etrurskom gradu Peruziji (danas Peruggia). Taj sukob, poznat kao Peruzinski rat (41–40), završio se pobedom Oktavijana. Fulvija je pobegla u Grčku, gde je ubrzo umrla, Lucije je amnestiran, a njegove trupe primljene su u službu Oktavijana, ali su zato bili surovo kažnjeni stanovnici Peruzije, kao i senatori i vitezovi koji su bili na strani ustanika.
Za to vreme Antonije je na istoku tražio novac za isplatu vojnika i regulisao odnose u istočnim provincijama. On je kažnjavao gradove koji su pružali podršku Brutu i Kasiju, a nagrađivao one koji su im se suprotstavili. U Tarsosu Antonije se upoznao sa egipatskom kraljicom Kleopatrom, koja je tamo stigla da bi se opravdala od optužbe da je podržavala Kasija. Antonije je s njom krenuo u Aleksandriju, gde je proveo jedno vreme kao kraljičin gost. Napustio je Egipat u proleće 40. st. e. i krenuo u Italiju. Tu je sklopio sporazum sa Sekstom Pompejem. Na jugu Italije došlo je i do sukoba njihovih trupa sa Oktavijanovim, ali je ubrzo došlo do izmirenja, jer vojnici nisu želeli novi građanski rat.
U Brundiziju su trijumviri 40. st. e. sklopili sporazum kojim je izvršena nova podela provincija: Oktavijan je dobio zapadne provincije s Ilirijom, Antonije je dobio istok, a Lepid Afriku. Antonije i Oktavijan dobili su pravo da mobilišu trupe u Italiji: Antonije za borbu protiv Parta, a Oktavijan za borbu sa Sekstom Pompejem.
Pripadnici viših staleža su od proskripcija bežali na Siciliju, Sekstu Pompeju. Istovremeno, on je primao i odbegle robove, uključujući ih u svoju vojsku i mornaricu. Pompej je ometao kretanje brodova koji su Rimu donosili hranu, pa je stanovništvo u Rimu postajalo sve nezadovoljnije trijumvirima. Stoga su trijumviri 39. st. e. u Puteoli sklopili sporazum sa Pompejem, kojim je on priznat za zapovednika rimskih pomorskih snaga i kojim su mu na upravu dodeljene Sicilija, Sardinija i Peloponez. Oni koji su se kod njega sklonili od proskripcija bili su amnestirani, a odbegli robovi priznati za slobodne. Međutim, ovaj sporazum bio je kratkotrajan: Pompejeva flota i dalje je otežavala kretanje brodova ka Italiji, a osim toga, on je nastavio da prima odbegle robove. Posle sporazuma u Puteoli većina aristokrata vratila se u Italiju i sada su vladajući krugovi rimskog društva počeli da na Seksta Pompeja gledaju kao na gusara. To je iskoristio Oktavijan, koji je krenuo u borbu sa Pompejem.
Kako je početak rata bio neodređen, Oktavijan je sa Antonijem sklopio sporazum 37. st. e. u Tarentu, po kojem je Oktavijan od Antonija dobio lađe za borbu sa Pompejem, a Antonije je od Oktavijana dobio nekoliko legija za borbu protiv Partije. Oktavijanova flota, kojim je zapovedao Marko Vipsanije Agripa, u bitkama kod Mila i kod Nauloha 36. st. e. porazila je Seksta Pompeja, koji je pobegao u Aziju i sledeće godine tamo bio ubijen od pristalica Marka Antonija.
Emilije Lepid, koji je dugo vremena stajao po strani, na Oktavijanov se zahtev uključio u borbu protiv Seksta Pompeja, ali kada je pokušao da zauzme celu Siciliju. Oktavijan je njegove trupe privukao sebi i Lepid je bio lišen vlasti. On je ostao u životu, ali više nije imao nikakvog političkog uticaja. Uprkos sporazumu u Puteoli, trideset hiljada odbeglih robova vraćeno je svojim gospodarima, a nekoliko hiljada njih kažnjeno je smrću. Eliminacijom Lepida iz uprave nad državom faktički je nestalo trijumvirata. Tenzije između Oktavijana i Antonija na kraju su dovele do novog građanskog rata, a ubrzo i do propasti Rimske republike i uspostavljanja principata.