Drugi čečenski rat
From Wikipedia, the free encyclopedia
Drugi čečenski rat (rus. Вторая чеченская война) je bio oružani sukob koji se od 1999. do druge polovice 2000-ih vodio između oružanih snaga Ruske Federacije na jednoj, te oružanih snaga i paravojnih formacija samoproglašene Čečenske Republike Ičkerije na drugoj strani. Uzrok sukoba je bio neriješeni status Čečenije, koja je 1996. godine u Prvom čečenskom ratu izborila de facto nezavisnost, ali koju vlada tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina nije htjela formalno priznati. Povod za izbijanje sukoba su bili nasilni incidenti usmjereni protiv ruskih funkcionara i građana u samoj Čečeniji i izvan nje, a za koje se odgovornima smatrale militantne vahabističke frakcije među samim Čečenima, i čije će aktivnosti eskalirati u kratkotrajnu invaziju Dagestana u ljeto 1999. godine. Rusija je kao odgovor na njih prvo započela sa kampanjom zračnog bombardiranja, da bi 1. oktobra otpočela kopnenu invaziju Čečenije, koja će kulminirati opsadom i zauzimanjem čečenskog glavnog grada Grozni u februaru 2000. godine; do proljeća iste godine su ruske snage uspjele ostvariti nominalni nadzor nad svim važnijim naseljima i strateškim točkama Čečenije čime je Čečenska Republika Ičkerija de facto prestala postojati, odnosno završila konvencionalna faza rata.
Drugi čečenski rat | |||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Segment Rusko-čečenskog sukoba | |||||||||
Zasjeda u Džani-Vedenu, 2000. | |||||||||
| |||||||||
Sukobljene strane | |||||||||
Ruska Federacija
|
Čečenska Republika Ičkerija (1999–2007) Kavkaski Emirat (2007–2009) Kavkaski front | ||||||||
Komandanti i vođe | |||||||||
Vladimir Putin Boris Jeljcin Igor Sergejev Viktor Kazancev Genadij Trošev Vladimir Boldirev Aleksandar Baranov Anatolij Serdjukov Ahmed Kadirov † |
Aslan Mashadov † Abdul Halim Sadulajev † Doku Umarov Iljas Ahmadov Turpal-Ali Atgerijev † Ahmed Avtorhanov † Šamil Basajev † Isa Munajev | ||||||||
Snage | |||||||||
~90.000 (1999. godine)[1] | ~26.000 [2] | ||||||||
Žrtve i gubici | |||||||||
3.634[3]–4.739 poginulih vojnika[4] 2.085 vojnika Ministarstva unutarnjih poslova[5] 1.072 čečenskih policajaca[5] 106 operativca FSB i GRU ubijeno[4] ukupno poginulih: 6.897–11.000[6] |
14.113 poginulih militanata (1999–2002)[7] 2.186 poginulih militanata (2003–2009)[8] ukupno poginulih: 16.299 | ||||||||
25.000[9]–40.000 poginulih civila[10] |
Slično kao i u Prvom čečenskom ratu, čečenski separatisti su na to odgovorili započinanjem dugotrajne gerilske kampanje koja je ruskim snagama nanijela teške gubitke, ali ih, za razliku od prethodnog sukoba nije uspjela natjerati da napuste čečensku teritoriju; s vremenom se ta kampanja prenijela na teritoriju same Rusije i uključivala spektakularne terorističke akcije protiv civila koje su, kao u slučaju opsade moskovskog teatra 2002. i beslanske talačke krize protiv separatista okrenule dio svjetske javnosti i pomogle ruskoj vladi da rat prikaže kao dio globalne kampanje protiv terorizma. Ruska strategija, koju je na samom početku odlikovala izuzetna bezobzirnost te uzrokovala brojne žrtve među čečenskim civilima, se kasnije temeljlla na pridobivanju dijela čečenskih vođa, uključujući bivše separatiste, na svoju stranu, a od kojih je sa vremenom stvoren pro-ruski režim Čečenske Republike.
Tokom godina su umjereni vođe čečenskih separatista poginuli ili otišli u egzil, a njihovo mjesto preuzeli islamistički militanti koji su 2007. godine formalno ukinuli Čečensku Republiku Ičkeriju i proglasili stvaranje tzv. Kavkaskog Emirata, koji bi trebao uključivati područje cjelokupnog Sjevernog Kavkaza. To je za posljedicu imalo pacifikaciju same Čečenije, dok se sukob prelio u susjedne dijelove Rusije gdje u niskom intenzitetu traje do današnjih dana. Drugi čečenski rat je formalno završio 15. aprila 2009. godine kada je ruska vlada proglasila službeni kraj "Kontraterorističke operacije", da bi tri mjeseca kasnije Ahmed Zakajev, posljednji predstavnik Čečenske Republike Ičkerije, iz londonskog egzila pozvao svoje pristaše da prekinu oružanu borbu. Drugi čečenski rat je u značajnoj mjeri doprinio političkom usponu Vladimira Putina, koji je rat započeo kao premijer, te ga koristio za dolazak na mjesto predsjednika i uspostavu režima koji mnogi kritiziraju zbog autoritarnosti i masovnih kršenja ljudskih prava. Rat je u samoj Čečeniji izazvao brojna razaranja, između 40.000 i 80.000 poginulih te 310.000 raseljenih ili izbjeglica, što ga čini najkrvavijim oružanim sukobom u Evropi nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji.