Heparin
From Wikipedia, the free encyclopedia
Heparin (od antičkog grčkog ηπαρ (hepar), jetra), takođe poznat kao nefrakcionisani heparin, je visokosulfatisani glikozaminoglikan, koji je u širokoj upotrebi kao ubrizgavajući antikoagulant. On ima veoma visoku gustinu negativnog naelektrisanja.[5] On se takođe koristi za formiranje unutrašnjeg antikoagulantne površine na raznim eksperimentalnim i medicinskim uređajima kao što su epruvete i mašine za renalnu dijalizu.
(IUPAC) ime | |
---|---|
pogledajte Struktura heparina | |
Klinički podaci | |
AHFS/Drugs.com | Monografija |
Identifikatori | |
CAS broj | 9005-49-6 |
ATC kod | B01AB01 C05BA03 S01XA14 |
PubChem[1][2] | 772 |
DrugBank | DB01109 |
ChemSpider[3] | 17216115 |
UNII | T2410KM04A Y |
ChEMBL[4] | CHEMBL526514 Y |
Hemijski podaci | |
Formula | C12H19NO20S3 |
Mol. masa | 12000–15000 g/mol |
Farmakokinetički podaci | |
Bioraspoloživost | nil |
Metabolizam | hepatički |
Poluvreme eliminacije | 1.5 h |
Izlučivanje | ? |
Farmakoinformacioni podaci | |
Trudnoća | ? |
Pravni status | ? |
Način primene | i.v., s.c. |
Mada se koristi u medicini za antikoagulaciju, njegova prava fiziološka uloga u telu nija jasna. Antikoagulacija krvi se postiže uglavnom heparan sulfatom, proteoglikanom izvedenim iz endotelnih ćelija.[6] Heparin se obično skladišti unutar sekretornih granula mast ćelija i oslobađa se samo u vaskulaturu na mestima povrede tkiva. Pretpostavlja se da je umesto antikoagulacije, glavna svrha heparina je odbrana takvih mesta od invazije bakterija i drugih stranih materijala.[7] U prilog ovoj pretpostavci ide činjenica, da je on je konzerviran kod brojnih i veoma različitih vrsta, među kojima su i bezkičmenjaci koji nemaju sličan krvni koagulacioni sistem.