Konstantin Päts
From Wikipedia, the free encyclopedia
Konstantin Päts (estonski izgovor: ; Häädemeeste, 23. veljače 1874. – Buraševo, 18. siječnja 1956.),[1] estonski političar i pravnik koji je bio najutjecajniji estonski političar u međuratnom periodu. Päts je čak pet puta bio predsjednik Vlade Estonije. Uz to je bio jedan od prvih aktivnih političara u Estoniji, a život mu je obilježilo gotovo 40-godišnje političko rivalstvo s Jaanom Tõnissonom, isprva kroz novinarstvo preko časopisa Teataja, a onda i kroz politiku. Tokom Revolucije 1905. godine osuđen je na smrt, međutim uspio je pobjeći, prvo u Švicarsku, a kasnije u Finsku, gdje je nastavio sa spisateljskim radom. Nakon godina izbivanja vratio se u Estoniju, ali je od 1910. do 1911. godine morao odslužiti kraću zatvorsku kaznu.
Konstantin Päts | |
---|---|
Predsjednik Privremene vlade Estonije | |
Mandat 12. studenog 1918. – 8. svibnja 1919. | |
Prethodnik | on sam (kao Predsjednik Vijeća ministara) |
Nasljednik | Otto August Strandmann (kao premijer) |
Mandat 25. siječnja 1921. – 21. studenog 1922. (1) 2. kolovoza 1923. – 26. ožujka 1924. (2) 12. veljače 1931. – 19. veljače 1932. (3) 1. studenog 1932. – 18. svibnja 1933. (4) 21. listopada 1933. – 24. siječnja 1934. (5) | |
Prethodnik | Ants Piip (1) Juhan Kukk (2) Otto August Strandman (3) Karl August Einbund (4) Jaan Tõnisson (5) |
Nasljednik | Juhan Kukk (1) Friedrich Karl Akel (2) Jaan Teemant (3) Jaan Tõnisson (4) on sam (5; kao Premijer u službi Državnog starješne) |
Mandat 24. siječnja 1934. – 3. rujna 1937. | |
Prethodnik | on sam (kao Državni starješina) |
Nasljednik | on sam (kao Predsjednik-regent) |
Mandat 3. rujna 1937. – 9. svibnja 1938. | |
Prethodnik | on sam (kao Premijer u službi Državnog starješne) |
Nasljednik | on sam (kao Predsjednik) |
Mandat 9. svibnja 1938. – 23. srpnja 1940. | |
Prethodnik | on sam (kao Predsjednik-regent) |
Nasljednik | Johannes Vares (kao čelnik Estonske SSR) |
Rođenje | 23. veljače 1874. Häädemeeste, Estonija (tada Tahkuranna, Rusko Carstvo) |
Smrt | 18. siječnja 1956. Buraševo, Rusija (tada Sovjetski Savez) |
Politička stranka | Zemljoradnička unija (1917–1920) Farmerske skupštine (1920–1932) ÜPE (1932–1935) |
Supružnik | Helma Päts |
Obrazovanje | Univerzitet u Tartuu |
Zanimanje | pravnik, političar |
Godine 1917., Päts je bio na čelu provincijske uprave Autonomne estonske gubernije, ali je nakon Oktobarske revolucije bio prisiljen ići u ilegalu. Dana 19. veljače 1918. godine postao je jedan od tri člana Odbora za spas Estonije koji je izdao Manifest narodā Estonije, deklaraciju estonske nezavisnosti, pet dana kasnije. Od 1918. do 1919. godine bio je na čelu Privremene vlade, iako je bio u zatvoru tokom druge polovice njemačke okupacije. Istovremeno je obnašao dužnosti ministra unutrašnjih poslova i ministra rata, što ga je dovelo u poziciju da bude zadužen za organizaciju estonskih trupa tokom Estonskog rata za nezavisnost.
Tokom 1920-ih i ranih 1930-ih, Päts je predvodio najdesniju među tadašnjim značajnim političkim strankama u Estoniji – konzervatine Farmerske skupštine, koje će se kasnije ujediniti u Stranku ujedinjenih zemljoposjednika. U tom je periodu bio predsjednik Parlamenta (1922. – 1923.)[2] te Državni starješina u čak pet mandata (1921. – 1922., 1923. – 1924., 1931. – 1932., 1932. – 1933., i 1933. – 1934.). Tokom svog posljednjeg mandata kao Državni starješina, Päts je izazvao državni udar kako bi efektivno neutralizirao tada rastući radikalno desni (profašistički) pokret Vaps; za taj je potez dobio podršku vojske i parlamenta.
Iako je Estonija ušla u doba autoritarne vladavine znane kao "Doba šutnje", ekonomija je rasla i provedene su brojne reforme, iako je Päts odugovlačio s vraćanjem ustavnog poretka. Zahvaljujući, mahom, podršci generala Johana Laidonera, tadašnjeg čelnika estonske vojske,[3] Päts je isprva vladao kao Premijer u službi Državnog starješine (1934. – 1937.), a onda i kao Riigihoidja (1937. – 1938.) do usvajanja novog Ustava 1938. godine, nakon čega je formalno postao Predsjednik Estonije.
Estonija je dočekala Drugi svjetski rat s Pätsom kao predsjednikom, a 1940. godine i sovjetsku okupaciju.[4] Njegova uloga u početnoj fazi sovjetske okupacije bila je zanimljiva. Više od mjesec dana bio je prisiljen potpisivati sovjetske dekrete kao marionetski predsjednik (potpisao ih je preko 200)[5] te je imenovao marionetskog premijera, komunista Johannesa Varesa. Iako je inicijalno bio blagonaklon prema sovjetskim okupatorima,[6] kada je u srpnju 1940. godine proglašena Estonska SSR, Päts je shvatio u kakvoj se situaciji nalazi njegova zemlja.[7] Päts je formalno bio na čelu Estonske SSR dva dana, dok njegova ostavka nije prihvaćena, a njegov pokušaj bijega u Sjedinjene Države s obitelji nije bio uspješan te je, zajedno s njima, deportiran u Ufu. Tamo su bili pod konstantnim nadzorom, a u svibnju 1941. godine Päts i njegova obitelj "slučajno" su susreli još jedan estonski par, koji ih je pozvao na druženje; ne znajući da imaju posla s agentima NKVD-a, Pätsovi su prihvatili poziv i već je sljedećeg dana država obaviještena kako Konstantin i Viktor Päts, njegov sin, imaju izražene negativne sentimente prema Josifu Staljinu i Vjačeslavu Molotovu te kako željno iščekuju njemački napad na Sovjetski Savez.[8]
Službeno su uhapšeni 26. lipnja 1941. godine, a maloljetna su im djeca poslana u sirotište. Ni nakon višesatnog ispitivanja, Päts nije priznao krivnju. U konačnici su Päts i njegov sin poslani u zatvor Butirka u Moskvi, gdje su bili zatvorenici br. 2 i 13; Johan Laidoner je služio svoju kaznu u istom zatvoru kao zatvorenik br. 11.[9][10] Pätsova supruga, Helgi-Alice, poslana je u gulag na Sibiru. Dana 24. ožujka 1943. godine donesena je odluka o prisilnom neuropsihijatrijskom liječenju te je Päts poslan prvo u Kazanj, a onda u Histopolj. Godine 1952. osuđen je po zloglasnom čl. 58. za kontrarevolucionarnu sabotažu i antisovjetsko djelovanje. Nakon što je 1954. godine otpušten s prisilnog liječenja, poslan je u sanatorij u Jämejali u Estoniji, međutim nakon što je tamo postao senzacija među lokalnim stanovništvom koje ga je prepoznalo, premješten je u bolnicu u selu Buraševo, gdje je na koncu umro 18. siječnja 1956. godine.[11]
Pokopan je "kao predsjednik", u lijesu, što nije bila uobičajena praksa u tadašnjim uvjetima. Njegovi su posmrtni ostaci premješteni u Tallinn 1990. godine.[12][13] Godine 2011., u Buraševu je podignuta spomen ploča u njegovu čast.[14]