Političko delovanje Srpske pravoslavne crkve
From Wikipedia, the free encyclopedia
Političko delovanje je jedno od značajnih obeležja Srpske pravoslavne crkve, koja se tokom povesti pored verskih poslova bavila i nacionalnom politikom, što je karakteristika svih pravoslavnih crkava u svetu.[1][2][3]
Tokom otomanskog perioda, srpska crkva (odnosno Pećka patrijaršija) je u tim okolnostima često preuzimala ne samo versko nego i političko vođstvo.[4] Čak i u kasnije, uključujući i XX vek, Crkva je ostavljala po strani svoje primarne dužnosti, kako bi se aktivno uključila u borbu za "ujedinjenje srpstva".[5]
Početkom 20. veka, crkva u Srbiji (Beogradska mitropolija) je podržala stvaranje Jugoslavije, što je omogućilo ujedinjenje svih pravoslavnih mesnih crkava u Srpsku pravoslavnu crkvu. U razdoblju Kraljevine Jugoslavije SPC je podržavala vlast i diktaturu kralja Aleksandra i sarađivala sa nacionalnim organizacijama (Narodna odbrana, četnici, i dr.).[6] U namesničkom razdoblju kneza Pavla (nakon 1935), dolazi do razlaza vlasti i SPC, usled političkog zaokreta. Nakon pristupanja Jugoslavije trojnom paktu SPC učestvuje u pripremanju i realizaciji vojnog puča 27. marta 1941. godine.[6] Vrh SPC je uoči rata bio pro-engleski orjentisan.
Srpska pravoslavna crkva u Drugom svetskom ratu se našla u teškom položaju. U Srbiji, Nemci su predstavnike SPC smatrali glavnim saradnicima u izvođenju puča od 27. marta[7], zbog čega su patrijarh Gavrilo i neki episkopi uhapšeni.[8] U NDH je crkva bila izložena krvavim progonima od strane ustaša koji su činili velika zverstva prema srpskim sveštenicima. U Crnoj Gori pravoslavna crkva je bila lojalna talijanskom okupatoru (vidi mitropolit Joanikije Lipovac). Općenito, stav SPC je bio saradnja sa četnicimaii savezničkim snagama.
Srpska pravoslavna crkva u SFRJ je bila odvojena od države i predstavljala je isključivo versku instituciju, bez političkog autoriteta.
Srpska pravoslavna crkva u jugoslovenskim ratovima je imala veoma kontroverznu ulogu[9], njeni predstavnici su podržavali srpske vojne i paravojne formacije[10], a patrijarh Pavle je blagosiljao Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Arkana.[11] SPC je odbacila gotovo sve ponuđene mirovne planove, uključujući Vensov plan, Vens-Ovenov plan, Plan Kontakt grupe i Dejtonski mirovni sporazum. Čak i kad su poslanici Republike Srpske bili spremni na primirje, SPC je zastupala militantniji stav.[9]
Poslednjih godina, političko delovanje SPC izaziva brojne kritike, koje uglavnom dolaze iz ljevičarskih i građanskih krugova u Srbiji, zbog promovisanja klerikalizma, nacionalizma i monarhije, kao i zbog protivljenja evropskim integracijama, ženskoj ravnopravnosti, pravima seksualnih manjina i dr. Neki analitičari govore o dubokoj klerikalizaciji Republike Srbije i njenom kretanju u pravcu spajanja vere i države[12], dok drugi smatraju da su ti zaključci preterani.[13] Kritičari smatraju da bi Crkva trebalo biti "više hrišćanska, a manje politička institucija"[12], da je misija Crkve evangelizacija, a ne klerikalizacija[14] i da je Crkva spasenjska ustanova a ne politička organizacija.[15]
I pored svih kritika, SPC je jedna od institucija kojoj se najviše veruje u Srbiji.[16][17] SPC osim u Srbiji, uticajno politički deluje i u nekim drugim republikama bivše Jugoslavije, poput Crne Gore i Bosne i Hercegovine.